Afrika je postala vrlo kompleksan poligon obnovljene Al-Qa’ide

Nekoliko je mjeseci prošlo otkako je američki ministar obrane Leon Panetta kazao da smatra da je bitka protiv Al-Qa’ide na samom kraju i kako organizacija više ne predstavlja nikakvu realnu i veliku opasnost izvan Pakistana i Afganistana. No najnoviji događaji u Maliju i u Alžiru potpuno demantiraju Panettu i pokazuju da je teroristički kišobran koji je smislio i osnovao Osama bin Laden i te kako vitalan organizam koji se vrlo precizno i žilavo mijenja i prilagođava novonastalim situacijama. Još prije Bin Ladenove likvidacije Ayman al-Zawahiri, njegova desna ruka, imao je jasne ideje o tome što treba učiniti s organizacijom i kako je treba voditi u budućnosti. Još tada on je vrlo jasno kazao da je razdoblje djelovanja, koje je okarakterizirao napad na newyorške blizance i na Pentagon, stvar prošlosti i da će se ubuduće organizacija oslanjati na manje grupacije koje će dobiti izvrsnu vojnu obuku i najsuvremenije oružje.

Zapadni svijet, koji je deset godina žestoko ratovao protiv terorizma, kao da se potpuno uspavao nakon likvidacije Bin Ladena pa u tom kontekstu i ne čudi spomenuta Panettina izjava. Amerika, umorna i totalno financijski iscrpljena od besmislenog ratovanja protiv terorizma u Iraku, Afganistanu i dijelom u Pakistanu, kao da više i ne želi prihvatiti činjenicu da su možda likvidirali neku staru Al-Qa’idu, ali da su potpuno ignorirajući neke poprilično velike ali zabačene dijelove svijeta previdjeli činjenicu da im se neprijatelj transformirao i da djeluje na jedan novi način.

Francuzi su pohvatali konce, zbrojili dva i dva te shvatili što se zbiva u Maliju i u kojoj je mjeri sve to opasno za Afriku, Europu, a u nekoj perspektivi i za cijeli svijet. Kada su se legionari iskrcali na malijsko tlo i počeli bitku na dva ključna grada, shvatili su da pred sobom nemaju teroriste zamotane u krpe koji postavljaju bombe uz cestu, već vrhunske vojnike s vrhunskom vojnom izobrazbom i sofisticiranim oružjem. Upravo ono o čemu je prije dvije-tri godine govorio Ayman al-Zawahiri. Moglo bi se reći da je Francuska čekala gotovo do zadnjeg trenutka, odnosno do trenutka kada se uvjerila da ono što se događa u Maliju više nije samo čarka lokalnog karaktera, nekakav afrički puč kakvih je i do sada bilo bezbroj, već da se ovdje radi o terorističkom teritoriju koji bi mogao iznjedriti nešto potencijalno opasno, nešto što bi u vrlo bliskoj budućnosti moglo nadići lokalni i regionalni karakter. Nakon što je intervencija počela, pokazalo se da je to puno tvrđi orah od očekivanoga, a kada je došlo do talačke krize u zabiti Alžira, postalo je jasno da se s cijelom operacijom možda čak i previše čekalo i da je Afrika gotovo neopaženo postala vrlo kompleksan poligon Al-Qa’ide. U ovome trenutku nitko zapravo ne zna u kojoj je mjeri i gdje sve Al-Zawahiri pustio svoje pipke i gdje se sve Al-Qa’ida zapravo infiltrirala. U zemljama koje su prošle kroz pobune arapskog proljeća poput Libije i Egipta islamističke grupe koje su nekada bile gotovo u ilegali postale su politički “mainstream”. Kako je Zawahiri najavio da će Al-Qa’ida djelovati i tako da se ugura u političku strukturu nekih zemalja, ne bi trebalo isključiti ni to da su neke zemlje već de facto postale utočišta Al-Qa’ide bez puno ispaljenih metaka i raketa. Postoji i čitav niz afričkih zemalja koje su u tolikom kaosu da je zapravo nemoguće utvrditi je li neka od naoružanih skupina ili paravojski sklopila pakt s Zawahirijem.

Zbog svega ovoga operacija u Maliju od presudne je važnosti. Ona je svojevrstan test koji će pokazati može li se Europa nositi s preobraženim i sofisticiranim islamskim terorizmom nove generacije. Iako u ovome trenutku nacionalna sigurnost Sjedinjenih Država svime ovim nije izravno ugrožena, Washington bi zaista morao dati vrlo otvorenu i konkretnu podršku Francuskoj i Europi prvenstveno zato što su upravo SAD i njegovi interesi jedini pravi neprijatelj i cilj, razlog zbog kojeg cijela Al-Qa’ida postoji.