Akcijski plan koji traje

Očito u slučaju generala Ante Gotovine akcijski plan još traje, ali ovaj put ne u organizaciji Vlade Republike Hrvatske, nego glavnoga haaškog tužiteljstva i nekih novinara. Naime, kao da nije bilo dovoljno Gotovinu locirati, uhititi, identificirati i transferirati, a nota bene i njegovu suprugu i dijete godinama lišavati elementarnih ljudskih prava, već je cilj i dodatno ukaljati njegovo ime i prikazati ga kao kriminalca.

Štoviše, u javnosti se želi stvoriti dojam da je Gotovina, bježeći od ruke pravde u Francuskoj, slučajno završio u Hrvatskoj vojsci. Sada se za te potrebe navode presude iz Francuske, slučajno ili ne, dok njegova obrana traži puštanje na slobodu do početka suđenja i nudi jamstva Vlade, zadarskog nadbiskupa Prenđe kao i elektroničku narukvicu. Iako Francuska od 1990. nije tražila generalovo izručenje a on je tri mjeseca prije bijega dobio putovnicu te zemlje , cilj objavljivanja ovakvih informacija očito je narušavanje njegove karizme u hrvatskoj javnosti kao i potreba da ga se prikaže kao kriminalca koji je silom prilika, a ne zbog želje da sudjeluje u obrani Hrvatske, završio u HV-u.

Međutim, oni koji su se trudili da Gotovina završi u Haagu po zapovjednoj odgovornosti nikako da odluče zbog čega on zapravo treba sjediti u zatvoru – je li to zbog onoga što mu se stavlja na dušu u optužnici za Oluju ili zato što je navodno u Francuskoj osuđivan za oružane pljačke, iznude i otmice. 

Očito je da će Carla del Ponte svoj tužiteljski mandat završiti jedino uhićenjem Ante Gotovine (od tzv. većih riba), dok joj, slučajno ili ne, iz ruku izmiču stvarni zločinci Karadžić i Mladić. Stoga nije čudan njezin stav da neće podržati puštanje Gotovine na slobodu dok ne počne suđenje. No, srećom, o tome ne odlučuje ona, nego Haaški sud.

Međutim, jako je dobro da je tužiteljstvo odlučilo objaviti dokumente iz kojih doznajemo gdje se general četiri i pol  godine skrivao. Iako u putovnicama nema dokaza da se skrivao u Hrvatskoj ili Bosni i Hercegovini, mnogima ni to nije dovoljno. Konačno znamo da se skrivao u 11 zemlja i sudeći prema podacima koje je objavilo haaško tužiteljstvo, nema dokaza da se skrivao u Hrvatskoj.

I što sad kažu oni koji su Gotovinu viđali po samostanima u Hrvatskoj i Bosni te hrvatskim misijama po Kanadi i tim tekstovima punili novinske stranice? Ništa, oni će i dalje preferirati Međunarodni sud u Haagu u odnosu na naše sudstvo, ne dovodeći u pitanje pravednost tog suda koji je osudio nevine ljude – riječ je o braći Kupreškić – a da oni nemaju pravo, nakon četiri godine provedene u zatvoru, na odštetu, iako je sud oslobađajućom presudom priznao da je pogriješio i osudio nevine.