Ako ih je strah mogli su pobjeći na otoke

Mrze Srbe, purgere i pedere. Srbe jer su Srbi, purgere jer su purgeri i pedere jer su homoseksualci, a to je navodno jako opasno za društvo. Homoseksualci, misle, samim svojim postojanjem kvare nevinu dječicu, zaraze ih valjda nekim virusom pa onda ta nevina dječica kad odrastu i sama postanu homoseksualci. I onda im na rivu dođu Srbi i purgeri koji su usto i homoseksualci, pa misle da je najpametnije zasuti ih topovskim udarima, suzavcem, kamenjem, bakljama, pepeljarama... Sve je, na sreću, prošlo bez većih žrtava, onih par razbijenih glava će zacijeliti, huligani će platiti kazne ili odležati malo u zatvoru, a pristojnim će Splićanima, u kakve i sebe ubrajam iako sam davno otišao iz grada, ostati gorak osjećaj, s kakvim se bore već desetljećima, da žive u jednom od najprimitivnijih zakutaka Europe. A nije moralo biti tako.

Da je tih 10 tisuća budala samo na trenutak zastalo i primijenilo ono malo logike za koju su sposobni i najgluplji među nama lipanjskih žrtava u Splitu ne bi bilo. Dakle, ako zaista mrze Srbe i purgere te im žele svako moguće zlo trebali su ih pustiti da se na miru prošetaju gradom i nakon toga puni sebe vrate odakle su došli. Tako bi vratili taj opasni soj u Zagreb, Beograd, Niš ili Nikšić (bilo je i Crnogoraca) i opasni virus homoseksualizma bi se nastavio tamo širiti i za nekoliko stotina ili koju tisuću godina Srba i purgera više ne bi bilo. Da su samo malo razmislili, shvatili bi da moraju voljeti Srbina homoseksualca i purgera homoseksualca. Ako ih je već bilo strah za dječicu, iako ni jedno istraživanje nije pokazalo da se homoseksualizam širi jednokratnim vizualnim kontaktom, mogli su se organizirati i poslati djecu u zbjeg prema Zagori ili na otoke, potegnuti i do El Shatta ako treba i sve bi bilo u redu. Da su samo razmislili neprijatelju bi nanijeli najveću moguću štetu, a sami bi se prikazali kao iznimno tolerantni i civilizirani.

Da se razumijemo, Split nikada nije bio tolerantan i pitom grad, u njemu su se glave uvijek razbijale i iz najbezveznijih razloga. No, homoseksualizam se toleriralo. Sjećam se jednog čovjeka, gotovo patuljka, koji je trgao karte u splitskim kinima. Svi su znali da je homoseksualac, a on to nije ni skrivao, ali nitko mu nikada, barem u kolektivnoj memoriji nije zabilježen takav slučaj, nije ništa nažao napravio. Njegovim prezimenom se, doduše, povremeno koristilo kao uvredom, ali njega samoga se nije vrijeđalo. Zaista ne znam što se otad dogodilo Splitu i zašto je postao masovno agresivan. Znam samo da me je u subotu bilo sram što je Split i moj grad. Bilo me sram što je na rivu došlo deset tisuća divljaka, pet posto grada, svaki 20. njegov stanovnik, i što je kamenje letjelo prema ljudima koji su nosili šarene zastave i duhovite transparente. Crvenio sam se što je profesor Kukoč u svom gradu dobio pepeljarom u glavu samo zato što je primjerom htio pokazati što je etika o kojoj priča studentima. Bilo me je sram zbog tisuća mladića koji su visoko podigli desnice u zrak. Uzdignutim rukama pokazali su da borba protiv fašizma nije i ne može biti gotova dok ima onih kojima smeta što se drukčiji usuđuju izaći na ulicu.