Ako može Ivo, i ja ću

Ako je odzvonilo bivšem premijeru, bivšem potpredsjedniku Vlade, bivšem ministru, ako zvoni nekim sadašnjim ministrima i direktorima javnih poduzeća, hoće li zazvoniti još ponegdje? Spremaju li se doista, kako kuloari nagađaju, smjene u policiji, Državnom odvjetništvu i Državnom inspektoratu? Hoće li se pravosuđe suočiti sa sobom i priznati svoje pogreške koristeći se svojom neovisnošću da ih ispravi, a ne da ih brani? Hoće li, osim direktora i predsjednika uprava u javnim poduzećima, na red doći i oni koji su im ljestve držali? Može li se pospremanje kojeg se Jadranka Kosor prihvatila, nemajući drugog izlaza zbog raznih pritisaka izvana i nemogućnosti diskretnog krpanja rupa iznutra, pretvoriti u veliko i temeljito čišćenje Hrvatske koje bi trebalo stvoriti nove temelje novog društva? Može li obnovu društvenih vrijednosti doista dotaknuti gužva u Remetincu? Ili će sve završiti s malo krečenja da zidovi izgledaju svježije i propuha napravljenog da se provjetri ustajali zrak, kako bi se nakon toga čvrsto zatvorili prozori i u 2011. nastavilo po starom?

Politika je posve uneredila Hrvatsku, ali se ne predaje. Uporno pokušava kod građana pobuditi nadu da će sama znati počistiti sve za sobom i stvoriti nova pravila: bolja, poštenija, odgovornija. Treba li im vjerovati? Naravno da ne treba. Politici se u Hrvatskoj više nikada ne treba vjerovati, izgubila je sve kredite i zadužila se generacijama unaprijed, ne samo financijski nego i moralno. Ona više ništa ne smije dobiti na obećanja, njoj pravila moraju početi propisivati oni koji zbog nje i od nje trpe već godinama. Politika je do kraja uništila povjerenje građana, dotjerala je do toga da u njoj vide u najgorem slučaju zlo, a u najboljem nesposobnost. Povukla je znak jednakosti između sebe i korupcije i kriminala, postigla je da riječ gađenje izgleda kao eufemizam u nedostatku prave koja bi opisala stvarne razmjere osjećaja koje normalan čovjek osjeća prema politici i političarima u Hrvatskoj. Građani su ti koji moraju visoko podići ljestvicu za sve one koji će od njih ikada više zatražiti mandat i u startu diskvalificirati svakoga tko misli da će ubuduće na njihovim leđima moći mlatiti praznu slamu i, još gore, zgrtati pare.

Istina, sve se znalo i prije. Bilo je očito da se pred očima građana krade, da se uništavaju poduzeća, da se vode prljave političke i ine trgovine, da je društvo ogrezlo u korupciju, da je korupcija gotovo ništa prema kriminalu koji je stajao iza nje, da je podzemlje postalo nadzemlje, da je represivni i pravosudni sustav duboko premrežen političkim interesima, ali nekako je u ljudskoj prirodi da odbija sagledati veličinu problema dok ne dođe do zida i da gura glavu u pijesak dok posve ne oslijepi. No posljednjih mjeseci ipak nema nikoga u Hrvatskoj tko može naći ijednu riječ opravdanja za sve što je politika priuštila građanima, čak je i političarima i politikantima ponestalo riječi kojima bi branili ono što se događalo. Očito je da je politika pokrala milijarde, da se nedopustivo kockala dostojanstvom i egzistencijom svojih građana za privatni ćar šačice kriminalaca preobučenih u tzv. političku elitu. Naravno da ti koji su to radili imaju svoja imena, ali radili su pod krinkom politike i nagomilali toliko smeća da se ono što je došlo iz Albanije i zatrpalo hrvatsku stranu Jadrana čini kao bijedna hrpica nečisti. A što je najgore, to je samo vrh nepregledne sante i nemoguće je grebanjem po površini – jer to je ono što sada politika čini – doći do dna i izvrnuti džepove i dušu svakome tko je u nekom trenutku zbog svoje zaštićene pozicije koju mu je dala politika pomislio: Ako može Sanader, mogu i ja.

Ako se nešto dobro može izvući iz svega što se trenutačno događa, onda bi to bilo masovno otrežnjenje ljudi i njihova (konačno) spoznaja da nema naprijed ako se ne počisti ono što je ostalo otraga, ako se ne iskopa i zadnji komad smeća, a oni koji su svojim bahatlukom i lopovlukom zagadili životni prostor konačno zauvijek ne maknu sa scene. Lako je za amputacije u HDZ-u koje ponosno najavljuje naglo progledali i prosvijećeni Vladimir Šeks. Neka oni sebi slobodno režu ‘ruke i noge’, traže metastaze i rješavaju se ‘negativne političke prtljage’. Neka nađu neki svoj program ‘energy rejuvenation’ i nadaju se da će prišivanjem novih, zdravih i nepotrošenih organa udahnuti još nešto života svojoj kompromitiranoj ne samo stranci već i političkoj opciji. Neka se HDZ bavi sam sobom koliko hoće, ali vrijeme je da se amputacijom pozabave građani. I nemilosrdno odstrane svu trulež koja ih je dovde dovela.