Ako je odzvonilo bivšem premijeru, bivšem potpredsjedniku Vlade, bivšem ministru, ako zvoni nekim sadašnjim ministrima i direktorima javnih poduzeća, hoće li zazvoniti još ponegdje? Spremaju li se doista, kako kuloari nagađaju, smjene u policiji, Državnom odvjetništvu i Državnom inspektoratu? Hoće li se pravosuđe suočiti sa sobom i priznati svoje pogreške koristeći se svojom neovisnošću da ih ispravi, a ne da ih brani? Hoće li, osim direktora i predsjednika uprava u javnim poduzećima, na red doći i oni koji su im ljestve držali? Može li se pospremanje kojeg se Jadranka Kosor prihvatila, nemajući drugog izlaza zbog raznih pritisaka izvana i nemogućnosti diskretnog krpanja rupa iznutra, pretvoriti u veliko i temeljito čišćenje Hrvatske koje bi trebalo stvoriti nove temelje novog društva? Može li obnovu društvenih vrijednosti doista dotaknuti gužva u Remetincu? Ili će sve završiti s malo krečenja da zidovi izgledaju svježije i propuha napravljenog da se provjetri ustajali zrak, kako bi se nakon toga čvrsto zatvorili prozori i u 2011. nastavilo po starom?
Politika je posve uneredila Hrvatsku, ali se ne predaje. Uporno pokušava kod građana pobuditi nadu da će sama znati počistiti sve za sobom i stvoriti nova pravila: bolja, poštenija, odgovornija. Treba li im vjerovati? Naravno da ne treba. Politici se u Hrvatskoj više nikada ne treba vjerovati, izgubila je sve kredite i zadužila se generacijama unaprijed, ne samo financijski nego i moralno. Ona više ništa ne smije dobiti na obećanja, njoj pravila moraju početi propisivati oni koji zbog nje i od nje trpe već godinama. Politika je do kraja uništila povjerenje građana, dotjerala je do toga da u njoj vide u najgorem slučaju zlo, a u najboljem nesposobnost. Povukla je znak jednakosti između sebe i korupcije i kriminala, postigla je da riječ gađenje izgleda kao eufemizam u nedostatku prave koja bi opisala stvarne razmjere osjećaja koje normalan čovjek osjeća prema politici i političarima u Hrvatskoj. Građani su ti koji moraju visoko podići ljestvicu za sve one koji će od njih ikada više zatražiti mandat i u startu diskvalificirati svakoga tko misli da će ubuduće na njihovim leđima moći mlatiti praznu slamu i, još gore, zgrtati pare.
Istina, sve se znalo i prije. Bilo je očito da se pred očima građana krade, da se uništavaju poduzeća, da se vode prljave političke i ine trgovine, da je društvo ogrezlo u korupciju, da je korupcija gotovo ništa prema kriminalu koji je stajao iza nje, da je podzemlje postalo nadzemlje, da je represivni i pravosudni sustav duboko premrežen političkim interesima, ali nekako je u ljudskoj prirodi da odbija sagledati veličinu problema dok ne dođe do zida i da gura glavu u pijesak dok posve ne oslijepi. No posljednjih mjeseci ipak nema nikoga u Hrvatskoj tko može naći ijednu riječ opravdanja za sve što je politika priuštila građanima, čak je i političarima i politikantima ponestalo riječi kojima bi branili ono što se događalo. Očito je da je politika pokrala milijarde, da se nedopustivo kockala dostojanstvom i egzistencijom svojih građana za privatni ćar šačice kriminalaca preobučenih u tzv. političku elitu. Naravno da ti koji su to radili imaju svoja imena, ali radili su pod krinkom politike i nagomilali toliko smeća da se ono što je došlo iz Albanije i zatrpalo hrvatsku stranu Jadrana čini kao bijedna hrpica nečisti. A što je najgore, to je samo vrh nepregledne sante i nemoguće je grebanjem po površini – jer to je ono što sada politika čini – doći do dna i izvrnuti džepove i dušu svakome tko je u nekom trenutku zbog svoje zaštićene pozicije koju mu je dala politika pomislio: Ako može Sanader, mogu i ja.
Ako se nešto dobro može izvući iz svega što se trenutačno događa, onda bi to bilo masovno otrežnjenje ljudi i njihova (konačno) spoznaja da nema naprijed ako se ne počisti ono što je ostalo otraga, ako se ne iskopa i zadnji komad smeća, a oni koji su svojim bahatlukom i lopovlukom zagadili životni prostor konačno zauvijek ne maknu sa scene. Lako je za amputacije u HDZ-u koje ponosno najavljuje naglo progledali i prosvijećeni Vladimir Šeks. Neka oni sebi slobodno režu ‘ruke i noge’, traže metastaze i rješavaju se ‘negativne političke prtljage’. Neka nađu neki svoj program ‘energy rejuvenation’ i nadaju se da će prišivanjem novih, zdravih i nepotrošenih organa udahnuti još nešto života svojoj kompromitiranoj ne samo stranci već i političkoj opciji. Neka se HDZ bavi sam sobom koliko hoće, ali vrijeme je da se amputacijom pozabave građani. I nemilosrdno odstrane svu trulež koja ih je dovde dovela.
Bože moj pa kada će prestati ova SDP lobotomija Jasmine POPOVIĆ. POPOVIĆka nema mira ni za naš katolički Božić. Za njen pravoslavni bit ću marljiv u ostavljanju komentara na njenim yugo tekstovima.