Akreditacija nije prijetnja

Novine su izvijestile da je novinar Drago Hedl došao na konferenciju HDSSB-a za novinare u Osijeku, ali joj nije prisustvovao jer ga je Branimir Glavaš već u hodniku najprije zamolio da napusti stranačke prostorije, poslije mu je to zapovjedio i zaključio: “Tko ima akreditaciju, može ući, tko nema – ne može!”

Novinar i snimatelj Osječke televizije nisu uspjeli ući ni u hodnik, jer ih je osiguranje stranke spriječilo u tome.

Zanimljivo je da je Glavaš nekim novinarima zalupio vrata pozvavši se na akreditaciju, a neke je pustio, iako nijedan novinar nije imao tu famoznu akreditaciju.

A što je zapravo novinska ili press akreditacija? Rječnici spominju akreditiv i akreditivno pismo kao pismenu punomoć koju, u diplomaciji na primjer, predstavnik neke zemlje predaje poglavaru zemlje domaćina, ili u bankarskom poslovanju kao nalog da se nekome stavi na raspolaganje određena svota novca. O akreditaciji za novinare nema ni slova, ali po logici, riječ je o dopuštenju neke organizacije da određena redakcija ili novinar može pratiti njezin rad.

Hrvatska je praksa s tim akreditacijama prilično jednostavna. Koliko znam, a službenih podataka o tome nema, novinari su akreditirani pri Saboru, Vladi, Uredu predsjednika, nekim ministarstvima i nigdje drugdje. Uobičajeno je da se novinar koji prema redakcijskoj podjeli posla prati, primjerice, zdravstvo, sam predstavi odgovornima u zdravstvenim organizacijama i stvar dalje ide sama po sebi. Jednako je s praćenjem političkih stranaka, gospodarskih tvrtki...

Naše organizacije nemaju svoje propise i pravila na temelji kojih bi tražile akreditiranje novinara, pa se onda novinari i ne akreditiraju. Dakle, nema pisanog traga da je, na primjer, HDSSB, prema svojim pravilima, tražio od osječke Večernjakove novinarke Željke Rački Kristić da se akreditira pri toj stranci, a ona svejedno prati rad te stranke.

Kod nas i u svijetu postoji praksa akreditacije novinara za posebne događaje – političke (summiti), kulturne (festivali i sl.), sportske (svjetska i europska natjecanja) – gdje je više riječ o ograničavanju broja novinara nego o pogodnosti novinara ili njegove matične kuće da prati taj događaj.

Svjetska praksa govori da organizacije koje akreditiraju novinare žele o njima znati uglavnom osnovne osobne podatke koji nisu nikakva tajna, a najbitniji je podatak za koju medijsku kuću rade i stoji li ona iza njih. Dobar je primjer OUN čiji Odjel za informiranje propisuje da je važno da je novinar “bona fide (u dobroj vjeri) profesionalac i da bona fide predstavlja svoju medijsku kuću”. Odjel može uskratiti ili oduzeti akreditaciju novinaru koji radi za medijsku kuću koja djeluje suprotno Povelji UN-a, onome tko je zloupotrebljava i ne djeluje u skladu s načelima UN-a.

Kod nas nedostaju načela, manjka i bona fide profesionalaca, pa onda pojedinci mogu mahati nepostojećim akreditacijama.