Američki Pedro

Kad se Pedro Zapata prije 11 godina ilegalno doselio iz Gvatemale u Ameriku, jedino o čemu je razmišljao bilo je kako zaraditi što više novca kako bi se vratio u svoju zemlju te majci i sestri sagradio najljepšu kuću u selu. Engleski jezik nije govori, a nije ga naučio ni nakon više od desetljeća provedenog u “obećanoj zemlji”.

Za pranje suđa po restoranima, što je jedini posao koji je znao raditi, nije potrebno poznavanje engleskog, nego samo vrijedne ruke i izdržljive noge jer je bilo dana kada je Pedro nad sudoperom proveo i 12 sati. Plaću je primao na ruke, u gotovini, pet i pol dolara po satu. I nije se bunio, nego je u podstanarskoj sobici strpljivo slagao i skrivao zelene novčanice sanjajući sa svakom novom ušteđenom tisućom dolara kupaonice i namještaj koje će kupiti svojim najbližima. A oni su u Gvatemali živjeli od Pedrovih bankovnih doznaka čekajući da se bogat vrati iz Amerike.

Zašto je Pedro odlučio da je baš 59 tisuća dolara ušteđevine dovoljno za povratak u domovinu, nikome nije rekao, ali je nedavno sav novac spremio u putnu torbu i sa zrakoplovnom kartom u džepu krenuo u zračnu luku zamišljajući ozarena lica majke i sestre kad im bude pokazao koliko je dolara zaradio i kako u toj torbi leži njihova sretnija budućnost.

Pedro je, onako neobrazovan, dobronamjeran, ali i naivan, mislio da se iz Amerike lako može otići s vrećom novca, kao što njihovi deterdženti lako peru prljave tanjure. Smrtno se preplašio kad su carinici i policija u zračnoj luci uzeli njegovu ušteđevinu misleći da je narkomanski diler, terorist ili pljaškaš.

Pa tko normalan, rekli su, s torbom punom uredno složenih novčanica od 59 tisuća dolara mrtav hladan i sa zadovoljnim smiješkom, ponosan, ulazi u zrakoplov kao da je to uobičajena pojava, osobno pravo putnika. Pedro je živio ilegalno u Americi, nije plaćao porez, nema bankovni račun, pa kako će jadan dokazati da je sav novac pošteno zaradio, da su iza njega tisuće dana provedenih u pranju suđa? Bunio se na španjolskom, mahao rukama, molio, plakao, objašnjavao da će majka umrijeti od tuge ako se sin ne vrati u Gvatemalu, ali američki zakon ne priznaje suze, a poreznici ne pitaju za osjećaje, nego traže potvrde o zarađenom novcu i uredno plaćenom porezu.

Pedro Zapata nije deportiran iz Amerike, vratili su ga iz zračne luke i kazali da se legalnim putem bori kako bi vratio svoj novac. Naravno, odvjetnici su skupi pa Pedro opet pere suđe i čeka pravdu! Od građana je dobio osam tisuća donacija pomoći, njegova je priča objavljena u svim medijima, gdje jedni osuđuju Bushovu administraciju koja zatvara oči pred ilegalnim iseljenicima dok oni rade teške i prljave poslove koje Amerikanci ne žele raditi, a drugi prozivaju doseljenike zbog neplaćanja poreza i iskorištavanja američkog zdravstvenog i školskog sustava.

Pedro kaže da nije niti planirao ostati u Americi, nego zaraditi novac i vratiti se u svoju zemlju. Njegova se priča poklapa s Bushovim prijedlogom zakona o gostujućim radnicima. No, jedno je administrativna ideja i želja, a drugo pravi život. Puno je takvih Pedra u Americi, a ima ih i među hrvatskim iseljenicima.