Gotovo su sva velika carstva propala zbog prevelikih apetita koji su bili potpuno u neskladu s objektivnim političkim i financijskim mogućnostima koje su im stajale na raspolaganju. Iako je većina velikih i moćnih političkih tvorevina neko vrijeme uspijevala prikriti činjenicu da pod kontrolom više ne mogu držati ni kolonije ni zone utjecaja koje su u razdoblju uspona marljivo gradile, u jednom bi trenutku sustav postao tako prenapregnut da bi problem izbio na vidjelo, i to uglavnom na ružan i nezgodan način.
Mnogi stručnjaci za povijest i politiku smatraju da su Sjedinjene Države posljednja imperijalna sila, a već neko vrijeme svjedoci smo procesa koji vrlo jasno pokazuju da je ta sila previše otvorila usta kako bi zagrizla što veći komad jabuke koja joj je ostala zaglavljena u čeljusti zato što više nema ni snage ni prostora da odgrize toliki zalogaj.
Proračunska kriza kojoj smo bili svjedoci u proteklih nekoliko tjedana zapravo je trenutak kad svima postaje jasno da se (već bivša) sila više ne može brinuti ni o samoj sebi, a kamoli o svim onim zonama utjecaja čiju je zaštitu proglasila svojim nacionalnim interesom, pitanjem nacionalne sigurnosti i ponosa. Velika sila pokazala je da bez dodatnog posuđivanja novca ne može funkcionirati više od tri dana, a na političkom planu pokazala je da je razina nesloge i nepostojanja nekog cilja, oko kojeg se mogu okupiti i politički neistomišljenici, tolika da postoje snage koje su spremne žrtvovati dobrobit države i nacije kako bi u djelo proveli neke svoje osobne ili stranačke ciljeve.
Američki republikanci upravo su to pokazali. Oni su praktički zbog interesa industrije koja prodaje zdravstveno osiguranje, kojoj nikako nije u interesu da profunkcionira nešto poput Obamina paketa zakona o svima dostupnom zdravstvenom osiguranju, zamalo u ponor gurnuli ne samo vlastitu zemlju nego i cijeli svijet. U ovome trenutku velika sila koja se ne može brinuti o samoj sebi i koja ne može vraćati svoje dugove predstavlja objektivnu opasnost za globalno gospodarstvo i stabilnost financijskog sustava pa nije čudno da je Kina, dok se još nije znalo hoće li Amerika isplivati iz krize ili neće, svijetu poručila da nam je potrebna hitna deamerikanizacija kako ostatak svijeta više ne bi egzistencijalno ovisio o onome što se događa u SAD-u, odnosno o američkoj unutarnjoj politici.
Kad se taj apel iz Pekinga stavi u kontekst svega onoga što se događalo u posljednjih dvadesetak godina, postaje jasno da Kina zapravo traži da se napokon ukinu odnosi koji su vladali tijekom hladnog rata i da se počne sklapati neki novi svjetski poredak koji bi svim nacijama, bez obzira na njihovu veličinu ili moć, dala sigurnost i pravo da odlučuju o svojoj sudbini.
Barak Obama političar je koji je tijekom svoga prvog mandata postao svjestan da je moć države na čijem čelu stoji na silaznoj putanji i da je došao trenutak da se počne baviti sama sobom jer je previše uložila izvan svojih granica, a premalo u samu sebe, što je za posljedicu imalo to da je Amerika prestala biti lider na brojnim područjima na kojima je prije bila gotovo nepobjediva.
Tako je znatno pala razina obrazovanja, a prometna i energetska infrastruktura, u koju desetljećima nije supstancijalno ulagano, praktički je pred raspadom... No ono što je najopasnije jest to što Kina nije pretekla Ameriku samo na području znanstvenih i tehnoloških istraživanja. U razdoblju u kojem razvoj novih tehnologija osigurava apsolutnu prednost i prevlast na globalnoj razini, nedovoljno ulaganje u to područje vodi u podređeni položaj i u propast.
Obama je i te kako svjestan da Amerika mora ući u novo razdoblje izolacionizma, vremena tijekom kojega će se baviti isključivo sama sobom i svojim unutarnjim problemima. Zbog svega toga Amerika će se u idućih nekoliko godina početi povlačiti s međunarodnih bojišta i kriznih žarišta. Na sceni će se vjerojatno pojaviti novi igrači, ponajprije oni koji su sredili nered u vlastitoj kući i pokazali da imaju kapaciteta da to učine i tuđe dvorištu.