Kazna koju je odležala Ana Magaš iza rešetaka zanemariva je u odnosu na ono što je čeka u rodnom gradu u koji se kao grešnica vratila i zavapila da joj vrate dijete.
Da je pobjegla u neki drugi grad, odahnuli bi mnogi, djed i baka Magaš, socijalne službe i zadarski sud koji će se sad pod lupom javnosti morati mučiti s tim kako da joj (ne)vrati dijete. Ana Magaš nije heroina jer je posegnula za nožem dok se branila od stiska muževih ruku na vratu i ubila ga i zato će i nakon odležane kazne odgovarati sebi, a najviše svome sinu.
Ali tko će odgovarati za to što je ona bila jedini zatvorenik u ovoj zemlji koji nije imao pravo vidjeti svoje dijete, tko će odgovarati za to što su “stručnjaci” njezino dijete gurnuli u ruke onima koji čine sve da mu majku iščupaju iz srca?
Ne s nožem, nego s osjećajima. Zato nije kriva Ana Magaš, pa ni Joso Magaš, kojem se i javno omaknula izjava: “Ona je smeće, ona je hladnokrvni ubojica”. Očaj roditelje iskupljuje, a zaslijepljenost boli i mržnjom opravdava. Ali čime se mogu iskupiti oni koji su mogli i morali predvidjeti da svojim propustima i postupcima mogu upropastiti dijete!?
Da su Ani Magaš u posljednje tri godine bili omogućeni susreti s djetetom kao i svim ostalim zatvorenicima, od nasilnika, ubojica i pedofila, da se u njezinu slučaju kao ni u jednom dosad toliko nije manipuliralo izrazom “dobrobiti i željom djeteta”, danas svega ovoga ne bi bilo.
Ana Magaš bila bi bivša zatvorenica s jednakim šansama za resocijalizaciju poput sličnih osuđenika i javnosti ne bi bilo zanimljivo da trči za njom kao za progonjenom zvijeri i prati hoće li se susresti s djetetom.
Jadno je društvo u kojem su krivci u stanju svoje pogrešne odluke natovariti na leđa djetetu i prikazati ih njegovima, jadno je društvo u kojem majka osuđenica, danas prividno slobodna i pomilovana, mora tri godine moliti “stručnjake” da joj donesu fotografiju djeteta.