Andabak: Još sam na faksu otkrio svoj poduzetnički talent

Poduzetnik Jako Andabak nije nogometni fanatik niti je zadrti navijač, a posljednjih godina rijetko dolazi i na nogometne utakmice. Ipak, unatoč tolikoj nezainteresiranosti za najvažniju sporednu stvar na svijetu iz vlastita je džepa izdvojio deset milijuna kuna i postao jedan od najvećih dioničara Hajduka.

Na dioničarstvo u nogometnom poslu, za koje smatra da nije i da još dugo neće biti isplativo, natjerale su ga emocije prema pokojnom ocu Stipi i bratu Nikoli, velikim hajdukovcima iz Lištana, sela u livanjskoj općini.

Njegov otac Stipe, koji je u vrijeme Jakinih srednjoškolskih i studentskih dana u Zagrebu kruh za obitelj zarađivao po njemačkim bauštelama, nije imao priliku sina “zaraziti” hajdukovštinom odvodeći ga na utakmice u stotinjak kilometara udaljeni Split. Međutim, njegovo sjećanje na navijačku strast oca Stipe i brata Nikole, koji je prije 22 godine poginuo u prometnoj nesreći, natjerali su ga da prvi put u svojoj bogatoj poduzetničkoj karijeri prilikom ulaganja ne razmišlja o profitu, nego da ga vode emocije.

– Ovo ulaganje posvećujem ocu i bratu, velikim hajdukovcima, ali i svim svojim radnicima, među kojima je mnogo navijača Hajduka, a koji su mi omogućili uz Božju pomoć da zaradim dovoljno novca da dio mogu uložiti i u dionice Hajduka. Iskreno, kod ovog ulaganja nisam gledao na profit – kaže Jako Andabak, iznenađen velikom pozornošću javnosti nakon što je uložio deset milijuna kuna u Hajdukove dionice.

Prvi veliki dioničar Hajduka posljednjih desetak godina bavi se hotelijerstvom. Suvlasnik je Sunce koncerna, koji ima 11 luksuznih hotela u Brelima, Tučepima i Bolu. Trenutačno je zaokupljen investicijama u poljoprivredu i turizam na Braču, Mariji Bistrici i Stubičkim Toplicama te u rodnom Livnu, u susjednoj BiH.

Za Jaku Andabaka može se reći da je od svega što je uzeo u ruke napravio odličan posao. Taj inženjer elektrotehnike, koji je svoj poslovni uspjeh započeo poslom u Končaru, nastavio kao direktor u Tvornici specijalnih električnih strojeva i uređaja “Volta”, još je davno shvatio sve prednosti privatnog biznisa pa je iz društvenog sektora i dobro plaćene direktorske fotelje otišao u privatnike.



Prvi je počeo prodavati osiguranja i otvarati poliklinike, a kasnije je nastavio s biznisom u turizmu. Svoju poduzetničku žicu, kaže, otkrio je još za studentskih dana, kada je na Elektrotehničkom fakultetu bio predsjednik Saveza studenata tog fakulteta. Proračun njegova saveza, kojemu je bio na čelu, bio je tada nevjerojatnih 18 milijuna dinara i iznosio je koliko i budžet svih ostalih studentskih saveza na Zagrebačkom sveučilištu zajedno.

U to vrijeme, krajem šezdesetih godina, kada je Jako bio na fakultetu, odlična direktorska plaća bila je 300 tisuća dinara. Prikupiti toliki novac nije bilo nimalo lako, ali Jako i studenti okupljeni oko njega svojom aktivnošću natjerali su najveće zagrebačke tvrtke da im budu sponzori. Legendarni KSET, koji je nastao u prostorijama nekadašnje kotlovnice Elektrotehničkog fakulteta, otvoren je kad je Jako bio na čelu Saveza studenata.

– Imali smo kvalitetan tim koji je na razne načine prikupljao novac, a u to vrijeme na Elektrijadu smo poslali 170 studenata odjevenih u najbolje i najskuplje trenirke. Bili smo opremljeniji od ijedne tadašnje sportske ekipe. Osim sportskih ekipa imali smo i glazbeni sastav, tamburašku i folklornu skupinu – prisjeća se tih studentskih dana Jako Andabak.

Još prije završetka Elektrotehničkog fakulteta Jako Andabak bio je među rijetkim studentima koji su imali vlastiti automobil. Kaže da je pretkraj 1971. godine, prije nego što je diplomirao, za tadašnja četiri milijuna i 200 tisuća dinara, što je otprilike bilo sedam tisuća njemačkih maraka, kupio novi fiat 125. Novac za svoj prvi automobil skupio je od honorara koje je dobivao u Plavom vjesniku, gdje je imao rubriku “Kompjutor vas savjetuje”.

– To je bila prva ozbiljnija rubrika o kompjutorima u bivšoj državi. Ja sam za nju pisao jer sam bio demonstrator na kompjutoru IBM 1130 Elektrotehničkog fakulteta koji je bio smješten u četiri sobe. Nešto je za automobil dao i otac, koji je radio u Njemačkoj, ali većinu sam zaradio ja – dodaje Andabak.



Tko zna bi li se poduzetnički duh Jake Andabaka tako razvio da nije bilo Rute Pazman, profesorice hrvatskog jezika u Srednjoj elektrotehničkoj školi u Zagrebu, koju je on pohađao. U tu školu došao je iz svojih rodnih Lištana kao dječačić koji je smještaj u Zagrebu našao kod svog strica.

Kaže da je mješavina hrvatsko-srpskog jezika, koju je donio iz svoje osnovne škole, izazivala smijeh kod djece u razredu pa ga je profesorica Ruta izabrala za referenta za kulturu u razredu. Bio je zadužen da nabavlja karte za kino i kazališne predstave za cijeli razred.

– Profesorica Ruta primijetila je moju muku i dala mi priliku da se kao srednjoškolac krećem po mjestima na koja bez te obveze sigurno ne bih išao. Tako mi je omogućila da upoznam mnogo ljudi, a imao sam i autoritet u razredu.