Antifašisti, gdje ste sad?

U Srbiji se godinama četnikuje, a u Hrvatskoj se šuti. Hrvatska politika odavno je propustila išta učiniti kako bi jasno dala do znanja što znači rehabilitacija četništva u Srbiji, a u prvom redu četničkog vođe Draže Mihailovića. I danas se pokazuje da je hrvatska vanjska politika totalno impotentna.

Tako Vesna Pusić slavodobitno najavljuje kako ide u Washington jer da će Hrvatska biti “pendrek” u regionu. A kakav će to biti “pendrek” kad nitko iz vrha države ne zna izustiti ni slovo protesta za ono što se sad u Srbiji događa, a to je pokušaj sudske Dražine rehabilitacije. Nije reakcija u tome da Ivo Josipović o tome odgovara na usputna pitanja na cesti. Reakcija bi trebala biti službena, od priopćenja do pozivanja srbijanskog ambasadora, pa sve do diplomatske note.

I posvemašnja je zabluda držati kako je taj sudski proces izvan svih dnevnopolitičkih konotacija. Jer u Srbiji sve je politika i ništa se bez nje ne može, i za sve se politiku pita, ili se osluškuje što politika misli ili želi, što je poželjno, a što nije.

Boris Tadić godinama već politički koketira s četnicima, uvaljuje im se, a sad mu treba svaki glas, samo da ostane na vlasti. Pa makar to bilo i zahvaljujući Draži koji bi mogao i sudski dobiti aureolu srpskog mučenika za njegova mandata. Očito se Srbiji puno toga može i(li) mora tolerirati pa makar to bilo i na našu štetu. Toliko o hrvatskom regionalnom “pendreku”.

A kako bi se opravdala takva impotentna vanjska politika, onda se traže i svakakvi izgovori. Pa tako povjesničar Tvrtko Jakovina napominje da “ne očekuje jaču reakciju hrvatske vanjske politike jer se već godinama i u Hrvatskoj tolerira ambivalentan odnos prema NDH i ustašama”. Koliko je poznato, u Hrvatskoj nitko nije zatražio rehabilitaciju Ante Pavelića, ustaštvo nije zakonski izjednačeno s antifašistima, u uredima nema Pavelićevih slika, a pojedinačni ispadi dobrim su dijelom reakcija na neoboljševizaciju Hrvatske. No Jakovina i ne može drukčije govoriti, ne može biti nepristran kad je u vanjskopolitičkom savjetu Ive Josipovića i Budimira Lončara. Posve je promašeno govoriti o ambivalentnom odnosu prema NDH kad nema ni jedne ozbiljne političke snage u Hrvatskoj koja se za to zalaže.

Isto tako ne može se govoriti o tome da je Dražina moguća rehabilitacija srbijanski unutarnjopolitički problem. Kako to može biti njihov problem, ako su četnici u Hrvatskoj i BiH ostavili i te kakav krvavi trag u Drugom svjetskom ratu? Ako su iza njih ostala spaljena i opljačkana sela, ubijeni i masakrirani ljudi? Ako je ostao masovni ratni zločin bez kazne? Kakva je to država kojoj nije stalo do njezinih ljudi, do pravde i povijesne istine?

Istina je da je četnički pokret bio heterogen, istina je da nikad za rata nije uspostavljena čvrsta vojna organizacija, da je bilo sukobljavanja među četničkim vođama, pokušaja preuzimanja primata, da su se često ponašali ovisno u kakvom su okruženju djelovali, da četničke grupe izvan Srbije nije osnivao Draža osobno... Ali isto su tako činjenice, koje su objavljene još za vrijeme Jugoslavije, da je Draža unatoč svemu najvećim dijelom rata imao velik utjecaj na četnike u Hrvatskoj, da su ga oni priznavali za svog vrhovnog komandanta, da su, unatoč svim nedostacima, četničke formacije u Hrvatskoj, kao i u BiH, bile dio cijelog četničkog pokreta koji je svuda provodio samo jednu politiku – Velika Srbija svim sredstvima. Draža je u Hrvatsku slao i svoje izaslanike, pokušavao je vrbovati i Hrvate, slao četničke snage iz BiH u Hrvatsku...

Uglavnom, previše je činjenica koje govore u prilog tezi da bi Hrvatska trebala žestoko reagirati na još jednu srbijansku provokaciju. A da se ne govori o tome što su četničke postrojbe učinile Hrvatima za Domovinskog rata, čiji jedan od vođa, Vojislav Šešelj, u Haagu čeka presudu. Gdje su sad svi ti antifašisti?