Antifašisti 
nisu ljevičari

Kao dokaz da je spomenuta osoba desničar, neke je večeri jedan od gostiju u Hloverkinoj TV emisiji, ne bilo tko, nego naš viđeni publicist, čovjek koji je krčio put demokraciji u Hrvatskoj, naveo činjenicu da spomenuti ima negativan odnos prema jugoslavenskom, komunističkom antifašizmu. Nekoliko dana prije, također na HTV-u, u kasnom dnevniku, čuli smo, pak, političara, predstavnika jedne od srpskih političkih grupacija u Hrvatskoj, kako se hvali da su Srbi u Hrvatskoj ljevičari.

Premda je podjela na lijevo i desno već odavno zastario ključ za razumijevanje političkih odnosa, ona ipak odolijeva društvenim mijenama, posvuda, a osobito u zemljama, primjerice u Hrvatskoj, u kojima je samoproglašena ljevica desetljećima silom onemogućavala sve druge političke izbore, a to znači i samu demokraciju. A kad je već tako, kad već ne možemo iz tog lijevo-desnog procijepa, pozabavimo se nuzgredno zbrkom u shvaćanju pojmova "desničar" i "ljevičar" u rečenim primjerima.

Spomenuti demokrat polazi, naime, od toga da je antifašistička koalicija iz II. svjet. rata bila nekakva ljevičarska udruga, što nije točno ni kao činjenica, a ni kao moguća interpretacija. U savezu zemalja koji se borio protiv fašizma uopće nije bilo važno tko je lijevo a tko desno. Bitna je bila samo borba protiv nacizma i fašizma i pobjeda nad tim zlima. A ako bi se baš tjerao mak na konac, ne bi bilo teško utvrditi da je većina zemalja iz antihitlerovske koalicije po svom političkom ustroju pripadala desnici te da bi se s više logike cijeli antifašistički savez mogao nazvati desničarskim nego ljevičarskim društvom. Uzmimo da je Staljin i bio ljevičar, no Churchillu, Rooseveltu ili De Gaulleu ipak je prilično teško zalijepiti taj kvalifikativ. Dapače, čak je i za stranu protiv koje se (pretežno) desničarski antifašistički savez borio, za same fašiste, teško bez velike natege reći da su bili desničari. Njihovo je podrijetlo (a u mnogočemu i praksa) socijalističko, ergo, ljevičarsko.

Isto je tako pogrešno hrvatski antifašizam, čak i ako se zanemari svjetski obzor, označavati samo ljevičarskim predznakom. Pjesnik Vladimir Nazor ili župnik Sv. Marka Svetozar Rittig bili su antifašisti, ali ne i ljevičari i nazivati pokret u kojem su sudjelovali ekskluzivno lijevim u najmanju je ruku nekorektno. Komunisti su u antifašističkoj borbi bili u manjini (k tome zaokupljeni mišlju o revoluciji i osvajanju vlasti), a poslije rata su se nasiljem nametnuli kao jedini vlasnici antifašizma. Protiv takve se manipulacije nije smjelo pisnuti dok su njezini protagonisti bili na vlasti, ali ne vidim zašto bi se i danas moralo šutjeti. I zašto bi se za svaki kritički govor o Brozovu tipu antifašizma morala dobiti neka ružna etiketa.

A što se hrvatskih Srba kao ljevičara tiče, tu se također nešto pobrkalo. Oni su u Hrvatskoj manjina i njihov je prirodni refleks da zaštitu traže od vlasti. Ta je vlast dugo bila komunistička, ljevičarska, i oni su joj bili bliski. Normalno, ali tako se ipak ne (p)ostaje ljevičar.