Slabi odaziv birača uvijek znači poraz politike. Kada na biračka mjesta izađe 20 posto upisanih birača, to znači da političari nisu znali ili imali što komunicirati. Slab odaziv je mnogo alarmantniji događaj nego što se misli. U takvom slučaju ne može se govoriti o pobjedniku, jer oni koji su došli prvi ne mogu se hvaliti velikom potporom biračkog tijela, a poraženi su ionako poraženi. Ljudi gube povjerenje u institucije, a ne u jednu ili drugu koaliciju.
To što je na prvim izborima u Hrvatskoj za Europarlament HDZ pobijedio stranku na vlasti, SDP, ne znači gotovo ništa, odnosno razliku od samo 6000 glasova. Dakle, na prve izbore novog, 28. člana Europske unije, na kojima je birano 12 hrvatskih zastupnika u Europarlament, odazvalo se samo 781.000 građana i građanki. U Europi postoje presedani tako malog odziva. Na prvim izborima za Europarlament u Sloveniji i u Češkoj odazvalo se po 28 posto birača, u Poljskoj 20,9 posto, a u Slovačkoj samo 16,9 posto.
Niski odaziv hrvatskih birača mogao bi se, ali uz veliki napor, opravdati s dvije pretpostavke. Prvo, hrvatski europarlamentarci birani su na samo godinu dana (u lipnju 2014. birat će se novi europarlament u svih 28 država). Drugo, Hrvate čekaju izbori 19. svibnja.
Pobjedu, neočekivanu jer stranka nije ništa posebno predložila da bi privukla birače, proslavio je čelnik HDZ-a Tomislav Karamarko, odnosno „hrvatski Putin“, kako ga, zbog toga što je radio u službi sigurnosti, nazivaju talijanska glasila. Od poraza na parlamentarnim izborima, pa sve do sada, HDZ se bavio samim sobom. „Hrvatski Putin“ zasigurno nije dobio glasove birača zbog izbacivanja Jadranke Kosor iz stranke. Pobijedio je jednostavno zato što je na biračka mjesta izašlo više onih koji i inače glasuju za HDZ od onih koji zaokružuju SDP. Reklo se da su stranke u izbornu utakmicu stavile drugu momčad. Možda je tako i bolje, jer s prvim ešalonom u igri apstinencija bi možda bila još veća. Stranke nisu znale probuditi u ljudima ni onaj osnovni smisao za građansku dužnost što je temelj demokracije. Bave se sobom, unutarstranačkim strujama i grabljenjem nečega, umjesto da stvaraju planove izlaska iz ekonomske krize, da odlučno kažu žele li i kakvu industriju i prije svega kako će te želje provesti. Uopćeni govori o potrebi povećanja broja zaposlenih, o pokretanju ekonomije itd. ne znače ništa ako nisu praćeni odlukama. Zbog toga se i predizborna kampanja ograničava na predstavljanje sebe simpatičnijim od konkurencije, umjesto da se pokaže znanje o tome što učiniti u određenoj situaciji. Troši se vrijeme na stvaranje taktike, a ne sadržaja. Utječe se na nacionalne osjećaje i zatvaranje u te emocije kada se nema ključ za otvaranje prema novome, nečemu što će promijeniti ekonomski tijek.
U državnu blagajnu, koju treba puniti, pokušava se ubaciti novac novim porezima, umjesto povećanjem broja poreskih obveznika, dakle poduzetnika i djelatnika. Broj poduzetnika će se povećati, ne simpatijom političara ili buđenjima nacionalističkih strasti tipa „u Europi nećete moći plasirati piće s tim i tim imenom“, „Europa nam nameće...“ itd., već rješavanjem problema i pojednostavljenjem birokracije. Predizborne kampanje pretvorile su se u zastrašivanje ljudi. Ako vas straše s nekim ili nečim, onda zasigurno nećete izaći na izbore.
Hoće li političari izvući poruku iz lekcije koju su im dali građani neizlaskom na birališta? Teško, jer analize koje su učinili na pljusku koju su dobili ne pokazuju da su shvatili.
To što će na lokalne izbore izaći veći broj birača ne treba zavarati, jer je tako svugdje u svijetu. Građanima je bliskije birati lokalnu upravu jer su s njom izravno u kontaktu. No, trebalo je, možda, kazati kako od 1. srpnja 2013. Europa postaje Hrvatska, a ne zločesta maćeha. Ali i za prenijeti tu jednostavnu misao potrebni su vrsni političari.