Arapsko proljeće nije donijelo napredak, već nazadak i kaos

Dvije godine nakon svrgavanja Mubarakova režima Egipat je još uvijek društvo koje jednom nogom čvrsto stoji na starom, a drugom je nogom zakoračilo, ali ne zna kamo bi je stavilo. Nije jasno ima li uopće čvrstog tla, još je neizvjesnije što se na tom čvrstom tlu nalazi. Egipat je prošao kroz svoje Arapsko proljeće, svoju revoluciju, no to je zapravo društvo koje još živi u starom sustavu održavajući na životu najapsurdnije i najnefunkcionalnije dijelove starog mubarakovskog sustava. U svakom trenutku moguće je generirati povod za dugotrajne i vrlo krvave prosvjede. Politički sustav gotovo i ne funkcionira, a sa svakim novim prosvjedom sve je vidljivije da su na tankom ledu i vojska i policija, servisi države koji su još do prije koju godinu solidno funkcionirali i obavljali svoje zadaće.

U zemlji koja 80 posto svoga proračuna troši na plaće državnih i javnih službenika te birokrata i u kojoj je politička nestabilnost desetkovala turiste, gospodarstvo je na samom rubu kataklizme. Novoizabrana proislamistički usmjerena vlast na čelu s predsjednikom Mursijem ovim se problemima gotovo uopće ne bavi pa i ne sluša upozorenja MMF-a o potrebama zaista dubokih reformi državnih financija. No u zemlji koja ima nedefiniran politički sustav gospodarstvo pada u neki zadnji plan iako statistike pokazuju da 20 posto stanovništva živi u siromaštvu, a većina bogatstva sve je koncentriranija u rukama šačice bogatih.

Jačanje islamizma, koje propagiraju vladajuće Muslimansko bratstvo i razne druge radikalne skupine dosta jasno povezane s Al-Qa’idom, vrlo je različito od onoga što se donedavno naučavalo u Egiptu. Ovdje je vrlo jasno da je riječ o nekoj uvezenoj ideologiji koja je toliko agresivna da je uspjela degradirati nekad moćno i jako cijenjeno sveučilište Al-Azhar koje je bilo jedno od najuglednijih islamskih sveučilišta u svijetu.

Istodobno u Egiptu izumire sekularizam, a sekularna politika ne uspijeva isplivati na površinu i pridobiti kritičnu masu birača koji bi je učinili bitnom oporbom koja bi imala barem perspektivu da u nekom određenom roku može pobijediti na izborima. To je za Egipat svojevrsna znanstvena fantastika, a jedini zaključak koji se nameće jest da Egiptu revolucija nije donijela ni napredak ni više demokracije, već je bacila zemlju unazad i to bez perspektive da se u skoroj budućnosti nešto obrne i promijeni.

Kada se pogleda šira regionalna slika, onda postaje jasno da bi Egipat, koji je dugo vremena ipak bio svojevrsno jamstvo stabilnosti, vrlo brzo mogao postati izvor dodatne nestabilnosti u ionako poljuljanoj regiji. Ovaj pomak Egipta prema još snažnijoj autokraciji zasigurno će imati negativne posljedice na čitav arapski svijet. Kada se ovom negativnom trendu u Egiptu pribroji negativan trend u Libiji koja je prošla kroz još gore revolucionarno razdoblje, ali i naznake koje guraju Siriju u još gorem pravcu, onda se jasno vidi da cijela regija ulazi u sve veću i sve opasniju neravnotežu.

Uza sve to još se ne naziru pravi obrisi politike buduće izraelske vlade pa je nejasno hoće li mirovni proces s Palestincima opstati. Ako ne opstane ili postane puka formalnost, spomenute zemlje iz okruženja mogle bi loše reagirati, što bi moglo imati efekt dolijevanja ulja na vatru.

Nitko od velikih igrača ne želi umočiti prste u ovu paklenu čorbu. Obama se počeo distancirati čak i od izraelskog premijera Netanyahua, a onda i od cijelog mirovnog procesa, Rusija želi nešto poduzeti, ali još ne zna točno što, Kina još uvijek promatra iz daljine, a EU je sasvim nezainteresiran. Turska je jedini jači igrač koji tu ima neke ideje i puno interesa. No prije nego bilo što ozbiljno započne, Turska mora riješiti svoj problem s Kurdima. Premijer Erdogan svjestan je toga i najavljuje da ima rješenje za domaći problem. Ako ga riješi, Turska bi zaista mogla postati jedina šansa za mir u regiji.