Arijana Čulina: Moj roman je 'pivac lit', a ne 'chick lit'

Arijana Čulina, splitska spisateljica koju poznajemo kao autoricu hrvatske tzv. “chick lit” struje, počastila je pred blagdane svoje čitatelje novim romanom “Kako sam postao faca” u izdanju Mozaik knjige.

Iznenađenje je što nekadašnja Goge Bjondina postaje 40-godišnji Srećko, koji pripovijeda kako je od bezveznjaka i dobričine postao beskrupulozni biznismen.

– Junaci su ovakvih priča uglavnom muškarci, a glavni lik ne bi doživio potpuni preobražaj kad bi govorio na izvornom dijalektu – objašnjava Čulina. Iako je spisateljičin glas dublji, njezina oštrica još spretno i pripovjedački lako pogađa isti cilj – najljigaviju (i najbogatiju) srž današnjeg društva.

• Predstavlja li ovaj roman vaš odmak od tzv. chick lita?
– Moram priznati da nisam razmišljala, pa čak ni čula za tzv. chick lit, kokoši ni piliće dok sam pisala knjige u kojima je glavni lik Goge Bjondina. Neko vrijeme svrstavalo se većinu spisateljica, koje su pisale o muško-ženskim odnosima u chick lit, a ako su to, dakle, i bile moje dvije prethodne knjige, ova nije, mada i u njoj progovaram o muško-ženskim odnosima, ali iz muškog rakursa. Možda bi to trebao biti pivac lit.

• Kakve su vas face inspirirale na ovu priču “Od pizduna do tajkuna”?
– Face kakve susrećemo u današnjem društvu uglavnom visoko pozicionirane od kojih se većina prigrabivši pozicije često na sumnjive načine, obogatila na još sumnjivije načine. Face koje često nemaju kvalifikacije, niti kvalitete za obnašanje određenih dužnosti i koje su spremne na sve da se dočepaju svog cilja slijedivši deset Božjih zapovijedi, ali naopačke. Glavni lik romana Srećko ništa nije postigao dok je bio pošten, iskren, odan, osjetljiv, poetičan, galantan, pravedan. Samo je dobio u društvu epitet pizduna. A da to više ne bi bio, učio se beskrupuloznosti, postao je ulizica, lažljivac, prevarant, laktaš i s tim je karakteristikama dogurao do tajkuna.

• Mislite li da ženski lik kao “faca” ne bi dovoljno dobro iskazao vaš stav prema današnjem “visokom” društvu?
– Face na pozicijama o kojim govorim uglavnom su muškarci, stoga je i glavni lik mog romana muškarac. Ljudi današnjeg visokog društva uglavnom su preko noći “porasli” dograbivši svoje pozicije i podebljavši đžepove. Zato se i zovu “veliki ljudi iz visokog staleža”, što ih razlikuje od “malih ljudi iz niskog staleža”, ne zato što su veći nego zato što imaju love. I ta podjela u društvu nešto govori. Mali si čim nemaš novca. Mali ljudi vide što rade tzv. veliki ljudi, ali nemaju moć da nešto promijene. Velike je za male briga samo onoliko koliko ih mogu iskoristiti da bi oni bili još veći.

• Koja je najeksplicitnija poruka romana?
– Vrijeme je da ljudi prema svojim zaslugama dobivaju pozicije koje zaslužuju. Da u ovom društvu ne vladaju oni koji imaju epitet “Faca koje se znaju snaći”, nego Faca koje su istinske face. Da se napokon počnu cijeniti moralna načela pojedinca, sposobnost, a ne korupcija i podobnost.