Arkan na Maksimiru

Možda je onaj povijesni skok Zvone Bobana u prsi milicajca na maksimirskom stadionu bio skok u prsi Zdravka Mamića. Štoviše, ta bi inačica mogla biti uvjerljivija od stvarne. Jer milicajac se tamo našao po službenom rasporedu, a Mamić se u obračunu s Dinamovim navijačima i igračima mogao naći po najdubljem uvjerenju iz kojega brani Jugoslaviju, “najljepšu zemlju na svijetu”, kako ju je ovih dana nazvao u intervjuu za beogradske novine.

Još jedan Mamićev ispad – zasigurno će biti i takvih komentara. Ali to olako odmahivanje rukom moglo bi biti i olako odbacivanje mogućnosti da je “najljepši čovjek u Jugoslaviji” mogao raditi lijepe poslove za svoju “najljepšu zemlju”. Koji su to poslovi mogli biti? Tko bi to znao, ali mogli bi biti poslovi koji će mu utrti put do mjesta najmoćnijeg čovjeka jedne sportske nacionalne institucije. Do simbola glavnoga grada i uvelike simbola nacije kojemu će posve izokrenuti sportsku i društvenu svrhu te mu pokušati nametnuti posve mu stran kulturološki obrazac, nasuprot obrascu koji se s Dinamom i u Dinamovu okružju formirao više od pola stoljeća.

Mamić se sa simpatijama za davne uspomene hvali kako zna sve pjesme navijača Crvene zvezde i Partizana te kako obožava neke srpske narodne pjevače, “zaboravljajući” pri tome da je riječ o glazbenoj pratnji krvave srpske agresije na Hrvatsku kojom je branjena “najljepša zemlja na svijetu”. Za razliku od tih pjesama s kojima su srpski opanci ostavljali krvave tragove po Hrvatskoj, Sloveniji, BiH i Kosovu, imidž Dinama uvijek je bio u srodstvu s najljepšom tradicijom zagrebačkoga rocka i popa, s tradicijom s čijim su simbolima – tenisicima i trapericama – domovinu išli braniti i mnogi “Dinamovi navijači”.

Ukratko – bila je to obrana i domovine i njezine pripadnosti Zapadu od jednog divljaštva najilustrativnije utjelovljenog u Arkanu, koji je sada uskrsnuo baš u liku stvarnoga Dinamova vlasnika Zdravka Mamića. Mlađa publika se ne sjeća. U vrijeme Hrvatskoga proljeća 1971. godine na udaru hrvatskoga domoljubnoga pokreta bili su beogradski reeksporteri, a posebno Generealexport, kraće zvan Genex.

Ti su reeksporteri izvlačili golem novac iz Hrvatske, a jedan od zagrebačkih čelnika tih beogradskih pljačkaša bio je nitko drugi nego – Mirko Barišić, dugogodišni Mamićev suradnik u Dinamu. Sada je valjda očito da se na čelu Dinama nisu našli slučajno negdašnji predstavnik najomraženijeg poduzeća u Hrvatskoj, simbola protuhrvatstva, i Zdravko Mamić, koji je istodobno, dok je Barišić isisavao novac iz Hrvatske, usisavao pjesme navijača Zvezde, Partizana i Arkanovih pevaljki koje će sa svojih koncerata ispraćati četnike na klanje po Hrvatskoj.

Mamić će, naravno, u svom intervjuu ocrniti i sve medije u Hrvatskoj, ocrnit će, dakako, i Miroslava Ćiru Blaževića, “koji radi bez srca i samo za novac”, znajući naravno da je poslije bezbroj svojih ispada izgubio čak i elementarni profesionalni interes mnogih novinara za svoj rad. I što će se na kraju dogoditi? Bad Blue Boysi su izdali priopćenje puno ogorčenja i vjerojatno će to biti jedina “kazna” za Mamića.

Zašto? Čovjek ne može dokučiti i zaključiti ništa doli ovo: Zdravko Mamić i njegovo sportsko i kulturološko uništavanje Dinama dio je neke podzemne političke pogodbe ili ucjene narav koje samo rijetki znaju. Uostalom, Mamić nije jedna ili jedina javna opačina koju od sankcija štite moći tajnih ili polutajnih skupina koje su od države napravila svoje vlasništvo, svoju pravdu i svoju sprdačinu.