Arkanov i Rajkov pokop, dva različita običaja

Od svih hrvatskih javnih skandala najskandalozniji je skandal brzi zaborav svih skandala. Planu kao šibica i ugase se prije nego što bilo tko stigne bilo što zapamtiti. Tako je bilo i sa skandaloznim pogrebom na groblju Sv. Spasa u Šibeniku, koji se dogodio prije nepuna tri tjedna.

Tko se još sjeća pravoslavnog svećenika Milorada Đurđevića i njegova sramotnog odbijanja da vojnika Rajka Jovanovića pokopa pod hrvatskim državnim barjakom i s vojnim počastima? Možda bih zaboravio i ja da ne naiđoh na knjigu o životu i smrti srpskog junaka Željka Ražnatovića Arkana. Taj delija krvavih ruku ubijen je 15. siječnja, a pokopan 20. siječnja 2000. na beogradskom Novom groblju.

Bio je vojnik (zapovjednik Srpske dobrovoljačke garde, zloglasnih “arkanovaca”) i pravoslavac, pa je ispraćen “po pravoslavnom i vojničkom običaju”. “Po pravilima Srpske Pravoslavne Crkve”, tumači taj običaj šibenski paroh Đurđević u službenom priopćenju “sa vjerskim obredom koji se obavlja u crkvi, nespojivo je izvođenje bilo kakvih vojnih ili državnih počasti koje podrazumijevaju upotrebu naoružanja... Vjerski obred sahrane podrazumijeva molitveni ispraćaj pokojnika u miru u vječni pokoj.

U slučaju pokojnog Rajka Jovanovića, opjelo je obavljeno po pravilima naše Crkve.” Nemojte da se zavitlavate, vjerojatno bi na to rekao Marko Lopušina, autor knjige o Arkanu, jer “pravoslavni i vojnički običaj” u Beogradu podrazumijeva i opijelo, i gardijske odore, i državni barjak, i počasne plotune.

Arkanov lijes bio je prekriven srpskom zastavom, nosili su ga (u kapelu, iz kapele) isključivo uniformirani gardisti. Trubači su “sa instrumentima okrenutima prema zemlji”, u pratnji zbora, odsvirali srpsku himnu “Bože, pravde” i druge prikladne skladbe, dvojica “sveštenika u crnom sa belim prošaranim mantijama iz srpske Patrijaršije” klatila su kandila, a na kraju se “oglasila i garda. Odjeknula su tri plotuna”.

Kad su, pak, minula 33 dana, na grobu su “trojica sveštenika i četvorica crkvenjaka održali opelo za pokoj duše”, dok je “s leve strane grobnice postrojen bio počasni vod gardista u maskirnim uniformama”. Sve po starom “pravoslavom i vojničkom običaju” koji, očito, vrijedi za Arkana u Beogradu, ali ne i za Rajka u Šibeniku. Možda je sramotu, ipak, najbolje što prije zaboraviti.