Pojave se katkad u politici žene koje su dočekane s podcjenjivanjem, ali koje marljivo rade i na kraju postignu neočekivani rezultat. Catherine Ashton, visoka predstavnica Europske unije za vanjsku politiku, djeluje kao takva žena. Prije četiri godine, kad je imenovana, pratili su je komentari o “najbesmislenijem imenovanju u povijesti EU”. Danas, pred kraj mandata, može za sebe reći da je zaslužna za neke od najvećih diplomatskih uspjeha u povijesti vanjske politike EU.
Nakon što je “nemoguće sugovornike” Srbiju i Kosovo dovela do sporazuma i trajnog dijaloga, pokazala se kao jedna od ključnih osoba koje su dovele do sporazuma s Iranom. Često su joj spočitavali da nema šarma, da nikad nije pobijedila na izborima, da je čitavu karijeru bila birokrat, a zatim se vinula u visoku politiku kad ju je, kao pripadnicu Laburističke stranke, bivši britanski premijer Tony Blair učinio doživotnom plemkinjom. Kad je Lisabonski ugovor stvorio mjesto visokog povjerenika za vanjsku politiku i kad je u političkoj raspodjeli to mjesto pripalo Velikoj Britaniji, nekim državama u EU bilo je najvažnije da ga ne preuzme Tony Blair.
Prihvatljivija im je bila i politički anonimna osoba nego netko čiji će karakter biti snažniji od same dužnosti. Kad je britanski premijer Gordon Brown objavljivao imenovanje Catherine Ashton, nije čak ni znao pravilno izgovoriti njezino ime. Francuski mediji poigrali su se njezinom plemićkom titulom i političkom anonimnošću pa su je prozvali “Lady Qui?” (Lady Tko?). Ali danas joj američki državni tajnik John Kerry nakon uspješnih pregovora s Iranom u Ženevi hrli u široki zagrljaj i komplimentira joj kao “upornoj i nepopustljivoj pregovaračici”. Čak i dok je Amerika pooštravala sankcije Iranu, Ashton je diskretno komunicirala s Teheranom, pobrinuvši se tako da se glas EU u iranskim vladarskim palačama čuje čak i kad se udaljeni glas Amerike stišava. Kad je Washington, preko posrednika Omanaca, uspostavio supertajni kanal komunikacije s iranskim nuklearnim stručnjacima, Ashton je bila jedna od rijetkih koji su o tome obaviješteni.
Sporazum u Ženevi zapravo je bio utemeljen na tim tajnim američko-iranskim kontaktima, a Ashton je u Ženevi pomogla formiranju zajedničke europske pozicije, što nije bilo lako. Sjećam se i jedne noći s početka travnja, kad smo nas nekoliko bruxelleskih dopisnika čekali završetak pregovora Dačića i Thacija samo da bismo kasno u noći doznali da konačnog dogovora nema, a Ashton je sljedeće jutro sjedala na zrakoplov za Kazahstan, na pregovore o drugom problemu – iranskom nuklearnom programu. Primjer Catherine Ashton dokazuje da nije uvijek najvažnije jeste li popularni, nego jeste li spremni i sposobni. I Hrvatska je imala sličan primjer. Jadranka Kosor bila je podcjenjivana, javno ponižavana zbog nedostatka izbornog legitimiteta, obeshrabrivana tvrdnjama da je nemoguće završiti pregovore s EU, pa ipak je uspjela u jednoj strateškoj stvari bez koje bi današnja stvarnost bila puno lošija.
Nije uspjela u koječemu drugome, ali u ključnom cilju, dovršetku pregovora s EU, jest. Istraživanje objavljeno proteklog tjedna pokazalo je da relativna većina hrvatskih ispitanika danas smatra da je Zoran Milanović lošiji premijer od Jadranke Kosor. Možda jest, možda i nije, ali čini se da se zamka u koju je upao premijer Milanović sastoji u sljedećem: on svojim životnim ispunjenjem smatra već samu činjenicu da je postao premijer. Jadranka Kosor, a i Catherine Ashton, u tome su različite jer su imale naglašenu potrebu za dokazivanjem na dužnosti. Možda upravo zbog podcjenjivanja okoline.