Autizam Ive Sanadera

Kao što nekoć nikome nije bilo jasno zašto se Ivo Sanader s vlasti povukao, zbog čega je bez objašnjenja napustio politiku, sada je još mutnije zašto bi se u politiku vratio. Kada je iz politike odlazio Sanader je sigurno imao neki razlog. I za sadašnji pokušaj povratka Sanader sigurno ima neke svoje razloge. Jedino što valjda nitko, do njega i njegovih kumpanja, nije vidio valjanoga razloga za njegov povratak.

Naprotiv. Pučka ljutnja i ogorčenje, izazvani njegovim sumanutim odlaskom, možda nisu ništa manji ni nakon najave da se kani vratiti. Dapače. Sanader povratnik teško da ikome treba. Njegovo vraćanje puk ljuti i iritira, malo koga pak čini ravnodušnim.

Pa je i sama Sanaderova najava da opet kani nešto petljati u politici izazvala ne samo novo čuđenje, nego i lavinu zlovolje. I pučke, i općepolitičke, i stranačke. Ivo Sanader zapravo više nikome ne treba. Ali izgleda da su to svi skužili, osim njega.

Nenadano se i iznebuha, i u nedjelju, pojaviti u stranačkoj “središnjici”, kao da je trebalo ostaviti dojam da je neko izvanredno stanje. Tu pomisao da je “stani-pani”, kanda je trebala pobuditi i ura sastanka. Početak njegove konferencije za novinare točno u podne kao da je trebao asocirati na glasoviti vestern “Obračun kod OK korala”, gdje se u hrvatskoj verziji u ulozi nekog nezvanog “borca za pravdu” pojavljuje Ivo Sanader.

Ali osim novoga pučkog iznenađenja Sanader i nije nešto osobito polučio. Osim, što je malo uznemirio HDZ. Ako se Sanader uprizorio u stranačkom prostoru i izveo svoj politički igrokaz da bi vrhu stranke poručio da još kani biti “politički čimbenik”, onda se opet zaje..., opet je izgleda krivo procijenio. Jer, tko je blesav s njim ići u stranački puč, a sada, zahvaljujući stranci, ima položaj i političku moć?

Nitko se neće odreći vlasti i izvjesnosti i u neizvjesnosti priključiti Sanaderu. Da HDZ nije na vlasti možda bi Sanader osim svoga Sancha Panse, Luke Bebića, i splitskih mu prijateljina imao i više hadezeovaca voljnih da ga slijede. No, Sanader čini se ima ozbiljnih poteškoća spram političke i ine realnosti.

Sanader je iz politike otišao, vjerujući valjda da će ga se moliti da se u nju vrati. S Jadrankom je Kosor godinama radio i surađivao, ali je očito nije ni ispravno procijenio, niti upoznao. Smetnuo je također, da je jedno imati vlast i biti okružen onima koji se oko vlasti motaju i od političke moći ovise, a stubokom drugačije, ne imati vlasti i moći, a biti okružen istim ljudima. Sanaderu izgleda fali doticaj s političkom realnošću, uvid u političku realnost.

Da mu ne manjka – zar bi na vrhuncu političke moći iz politike izišao, vjerujući da će ga se čeznutljivo zvati da se pod hitno u nju vrati? Zar bi se u nedjelju pojavio “točno u pode”, kao da ga jedva svi čekaju?

Da je shvatio prirodu moći već bi shvatio da je politički mrtav još od trena kada je iz politike izišao, i da poslije toga može biti samo politička prikaza. Njegova pojava u HDZ-u, u stranci ispražnjenoj od njegove političke moći i lišenoj straha od njegove svemoći, nikoga nije preplašila. A bila je povodom da ga se “egzorcira” kao stranačkog zloduha.

I oni koji su mu nekoć klicali, koji su mu se umiljavali i dodvoravali, veličali ga i uzdizali, spremno su okrenuli palac na dolje.

Ako Sanader nije vidio da je to moguća realnost, onda je psihološki nepismen i politički autist.

Crtu autističnosti sadrži i Sanaderova tvrdnja da se povukao zbog pregovora sa Slovenijom, jer da nije htio “trgovati hrvatskim teritorijem”! Pa što to nije tada rekao? Ako je to istina, onda je to morao reći, a ne otići bez ikakva objašnjenja. Da je rekao, ne bi ostao upamćen kao politički dezerter, nego kao “narodni heroj”, koji se u politiku mogao vratiti kao “junak našeg doba”, a ne kao politička prikaza. Sanader je politički mrtav još od trena kada je povjerovao da može sve.