Ljetna štiva trebaju biti lagana. Bilo da je riječ o sezonskoj književnoj produkciji u svim bolje opskrbljenim, ponajprije prehrambenim dućanima ili o tiskanim i internetskim medijima u ljetnoj shemi koji se u ovo doba godine tradicionalno bave scijentologijom i posjetima arapskih šeika Hrvatskoj. Međutim, nije mi poznato zašto još uvijek, a već je sredina srpnja, barem jedno vikend-izdanje nekih dnevnih novina ne mami čitatelja naslovom: “Ekskluzivno: Vilim Ribić je mason!”
Onima kojima silne sindikalne povlastice još nisu ukinute pa su si mogli priuštiti nekoliko dana na moru, naravno, i ne pada na pamet u vrijeme korištenja jednog od rijetkih prava iz Opće deklaracije o pravima čovjeka, prava na godišnji odmor od rada, opterećivati dušu bremenitim ljudskim dramama, pokraj one vlastite, pričama poslije kojih se ne možeš samo tako okvasiti da bi se bolje roštiljao pokraj duše na ručniku do sebe. Apsolutno nikakvog smisla nema čitati ozbiljne prognoze gospodarskog (ne)rasta niti se mučiti kakvim književnim klasikom, tamo ionako nema ničega što prosječan domaći turist na Jadranu već nije okusio proteklih godina. Tako je ovo društvo, baš ovoga ljeta Gospodnjeg, po komentarima mnogih, dotaknulo dno dna, i teško da se dublje može, osim ako ne postoji zeppter duplo.
Školska lektira po definiciji
Otkako znam za sebe, nikada nije išlo nabolje, uvijek je bivalo samo lošije, nikada ništa nije pojeftinilo, nepojmljivo je koliko se toga srozalo u samo tridesetak godina, a to srozavanje, složit će se stari i mudri, ima svoje pravo ishodište u moralnom padu. Koji nikada nije bio strelovitiji, kulturi koja nikad nije bila bjednija i više pod “tuđim” utjecajem, i medijima koji, kontrolirani od raznih interesnih skupina, nikad nisu širili veće zlo, a sve da bi lakše sludili i izmanipulirali pošten osiromašen narod. Tako i ovo ljeto, na kojem god utjecajnijem portalu da ste se htjeli informirati o novitetima u kraju, aktualnim ljetnim destinacijama i temama, niste mogli izbjeći Marijanu i Nemeša. “Nemeš je kupio novine”. “Marijana i Nemeš izmjenjivali zaljubljene osmijehe”. “Nemeš i Marijana na plaži, kćerkica brižno zamotana u ručnik”. “Marijana smršavjela, a Nemeš se nabildao”. “Nemeš uči Marijaninu kćerkicu svirati gitaru”. “Marijana promijenila frizuru”. Osim uvida u intenzitet i dubinu njihova odnosa, i činjenicu da planiraju vjenčanje, mogli ste prilično precizno pratiti i njihovo kretanje po obali.
Prošlogodišnja pobjednica regionalnog Big Brother realityja (ili stvarnosnog, kako bi se prevelo na hrvatski) showa koja je pred očima zgranute regije započela ljubavnu vezu s mladim Nemešom, pripadnikom drugog plemena, i to dok je još bila u braku, k tome i majka malodobna djeteta, na još veće zgražanje već spomenute zgranute regije pobijedila je u finalu. Samim time nameće se zanimljivo pitanje – tko je za taj ljudski i plemenski izrod glasao, ali ostavimo sada tu sociološku analizu po strani, pod pretpostavkom da u svakom poštenom čovjeku čuči njegova suprotnost, željna svega nedopustivog, pa dok ovaj ne gleda, drugi glasa za Marijanu. Bila je idealna meta gomili svih involviranih plemena, puno istaknutija nego njezin partner u zločinu (find: žena, majka, kraljica), i nije bilo tog pravednika, doduše iz manje istaknutih i cijenjenih slojeva društva, tko nije povratio po načinu, postupku i njezinu životnom odabiru. To što se dalo vidjeti u tih nekoliko mjeseci nezapamćena je grozota, i kakvog uopće mladog čovjeka možemo očekivati iz tog društvenog konteksta gledajući ženu koja u udarnom večernjem terminu lomi brak, pretvara se u preljubnicu, izložena podrugljivim podsmijesima dok se kune kako je pronašla ljubav života. Njezina uloga u Sodomi i Gomori ne bi bila epizodna. Iako, kada malo bolje analiziramo slučaj iz literarno-dramaturškog ugla, odavno nije bilo tako dobrog šekspirijanskog komada na ovim prostorima. Autor popularne tragedije Romeo i Julija, u svoje vrijeme kontroverzan pisac drama i komedija za običan puk, kladim se, ubio bi za ovu priču. Jer, pozovemo li se na ono što je danas opće prihvaćeni standard u školskoj lektiri, svi su elementi tu.
Nemoguća ljubav, zaraćena plemena, osuda javnosti, velika sramota koja se neće isprati vjekovima, borba za bogatstvo, spletke i intrige i dvoje džabalebaroša koji u životu pod milim bogom ne rade ništa, nego samo ljenčare i uzdišu, navlas isto, kao nekada talijanski plemići. Odbacujući sve društvene stege i navade, prepuštaju se navali hormona, nemoćni pred tim fantastičnim kemijskim spojem, naočigled upropaštavaju vlastiti i živote svojih obitelji. Još jedan dirljiv element: uloga oca osramoćene djeve koji, unatoč osudi cjelokupne javnosti posljednje večeri te predstave, doslovno stupa na pozornicu i staje uz svoju kćer. Oprašta joj sve i poručuje da u njegovu domu za nju uvijek ima mjesta. I to otac koji je ratovao na strani suprotnoj mladićevu plemenu, otac po čijoj su kući susjedi i sumještani sprejem ispisivali poruke da mu je kći drolja.
Samo su tehnologije nove
Kada bi netko danas napisao dramu ili roman temeljen na priči to dvoje zaljubljenih, koliko god vještim i cizeliranim stilom izveo taj literarni pothvat, ne bi bio shvaćen ozbiljno. Ali isto tako, ne treba posve odbaciti ni mogućnost da će se za dvadesetak godina neki mladi, ovom vremenu neshvatljiv čovjek, izašao iz reality-stvarnosnog-cyber konteksta, uhvatiti drame tada već ocvalih balkanskih Big Brother ljubavnika. Onih koji su bili prvi, maltene naivni primati, u svijetu koji će već disati stvarnosno, onako kako mi danas još ne možemo ni zamisliti. Jer, kao što je već spomenuto, svi potrebni elementi su već tu, a najviše onaj univerzalni, ljubav koja je sposobna za najveće podvale, pizdarije i potrese. I u koju nitko ne vjeruje da se događa u sadašnjosti, i u koju svi vjeruju da se događala u dalekoj prošlosti, vremenima dok je sve bilo bolje.
Mudri i stariji će se uvijek zgražati, masonske lože ustajalog zraka čekat će ljetne vrućine, pošten čovjek će se pitati dolazi li kraj svijeta uskoro, a onaj mali broj pronicavih moći će mirno spavati. Znajući da na ovom svijetu nema ničeg novog, da ne srlja u propast veću od one u kojoj uporno traje, da je na pomolu tek novo lijeno ljeto, kao i sva dosad, da su priče stare, tek tehnologije prenošenja sadržaja nove.