OTVORENA VRATA Zašto danas svi traže autorizaciju intervjua i kome je ona važna

Autorizacija nije obvezna!

24.07.2007.
u 17:18
Pogledaj originalni članak

Mogu si misliti kako je prekipjelo novinarki Mladenki Šarić kada je odlučila napisati tekst s naslovom “Političari zloupotrebljavaju autorizaciju u tiskovinama”.

Mladenka je dugogodišnja izvjestiteljica iz Sabora, ima svoju tjednu kolumnu u listu, vrlo je cijenjena i među čitateljima, a i među političarima (o njima najčešće piše), staložena i razumna, ali ovaj put morala je javno reagirati, ne samo zbog sebe i Večernjeg lista nego i zbog svih novinara koji rade u tiskovinama. Objasnila mi je kako je došlo (predizborno) vrijeme kada političari rado razgovaraju s novinarima, ali u pravilu traže autorizaciju. Nije ta epidemija zahvatila samo njih, od te bolesti boluju čak i estradnjaci.

Dakle, novinar napiše što je pitao i što je sugovornik odgovorio, dakako, uvijek malo kraće (ne stane sve u novine) i uvijek malo bolje (pametnije) nego što je sugovornik rekao. Tada intervju šalje na autorizaciju, što znači da će političar provjeriti piše li ono što je rekao, možda promijeniti koju riječ kako bi poboljšao izraz i odmah vratiti novinaru, jer novinari su uvijek u cajtnotu, a urednici nestrpljivo gledaju na sat.

Da, tako bi moglo biti, ali riječ “odmah” za političare je vrlo rastezljiv pojam, a riječ “autorizacija” postala je sinonim za doslovno mijenjanje izrečenih stavova (valjda su u međuvremenu saznali što bi se njihovu šefu više svidjelo), a, kažu mi novinari, neki političari čak brišu novinarska pitanja, spajaju tri odgovora u jedan i izvode još mnoge slične vratolomije.

Tražeći autorizaciju svi se pozivaju na Zakon o medijima, a čini mi se da nitko zapravo ne zna što u njemu piše o autorizaciji. Tamo stoji: “Autorizacija je potvrda autentičnosti izjave ili razgovora...”.

Autorizacija, dakle, prema Zakonu o medijima nije obvezna. Ona je stvar dogovora novinara i njegova sugovornika, a najkorisnija je zapravo izdavaču u slučaju da bude tužen radi naknade štete zbog neke informacije iz intervjua ili neke izjave. Kada ne bi bilo praznih stranica koje čekaju nečiji intervju, mogli bismo primijeniti Večernjakov Etički kodeks, koji kaže da dugačak intervju može biti autoriziran.

Ali, “ako sugovornik bitno ublaži ton intervjua, Večernji list zadržava pravo da takav intervju ne objavi”. Baš to treba učiniti, ne objaviti ga i čitateljima objelodaniti zašto smo to napravili. Tada bi čitali puno zanimljivije intervjue.

Pogledajte na vecernji.hr