Auu Mile! Svi smo mi Mile i Ultrasi

A uu Mile! Uskliknuo bi, kao i refrenu svoje pjesme “Variola vera”, balkanski mega car Rambo Amadeus, da je u srijedu na stadionu Zrinjskog vidio scenu od koje se iole normalnom homo sapinesu okrene želudac. Mile Pehar, mladi igrač HŠK Zrinjskog iz Mostara, potentnog nogometnog znanja i impotentne moralne i sportske odgovornosti, pokušao je onako hinski u naletu nokautirati konkurentskog nogometaša iz FK Velež. Nije to bilo u žaru borbe, kako obično ostrašćeni nogometaši to rade.

To je bilo u trenutku kad skupina huligana iz navijačke skupine Ultrasi pred kraj ulazi na teren i po travnjaku ganja Veležove igrače i upravu, dok ovi panično bježe tražeći spas iza ograde, šimšira, reklamnih panoa na stadionu pod Bijelim brijegom. U tom trenutku mladi Mile trči prema jednom od Veležovih igrača i, onako iz zaleta, pokušava ga oboriti na zemlju, kojeg bi, da mu je akcija uspjela, na travnjaku dokusurila testosteronska gomila, koji sebe nazivaju navijačima.

Auu Mile! U tih desetak sekundi Mile je u prah pretvorio sve ono što je godinama mukotrpno gradio. Nitko se više neće sjećati njegovih sjajnih asistencija, europskih golova... Od 28. rujna 2011. pri spomenu imena Mile Pehar, nogometna i civilna javnost uzvratit će protupitanjem: je li to onaj krkan što je pokušao udariti Veležova igrača.

Auu Mile, uzalud naknadne isprike, uzalud uvjeravanja da je budalaština napravljena pod dojmom jednog ranijeg jakog starta protivničkog igrača. Nema, Mile, gotovo, trebat će ti golova i golova u karijeri da iziđeš iz sjene ‘Mile razbijača s Bijelog brijega’! Za sramotni prekid utakmice i onoga što se kasnije događalo u i oko stadiona Bijeli brijeg, Mile Pehar je najmanji krivac. U cijeloj priči on je kolateralna žrtva društva u kojem se odgajao i kao mladić formirao. Milu čak treba žaliti, isto kao što treba žaliti za onim klincima koji su ulaskom na stadion prekinuli utakmicu Zrinjski - Velež. I Mile i Ultrasi su obične žrtve nesavjesnog društva u kojem odrastaju. Oni su nusproizvod adrenalinskih medijskih napisa, kontinuiranog pumpanja straha, mržnje, podjela.

Što očekivati od naraštaja u kojem ga generacija tranzicijskih metuzalema uči da se nepotizmom, korupcijom, neznanjem, selektivnim sijanjem mržnje, zlobe, može visoko dogurati u društvenoj hijerarhiji? Što očekivati u društvu koje uporno gura servilnost u svoj svojoj šund raskoši? Kakve će to generacije stvoriti kad svojim primjerima svjedočimo da se može živjeti bez kulture, kazališta, knjižnice, muzeja? Kad što je davno pjevao Johnny Štulić, “idioti preko noći postaju cijenjeni ljudi”. Kad nove generacije crpe znanje s Facebooka. SMS poruka, kad internetskim forumima kruže idiotski sadržaji anonimnih glava. Čitanje knjiga i promocija znanja postaje passe, a opsceni prizori uličnih tučnjava zaraćenih klinaca odavno su in. Svi smo mi Mile i Ultrasi!