'Azbest' na pumpama

Je li država doista tako nemoćna pred rastućim cijenama naftnih derivata ili je nemoćna samo Vlada? Novi val zahtjeva za smanjenje državnih nameta na naftne derivate glatko je odbijen. Banski dvori odgovaraju, otprilike, da cijene nafte na tržištu već tako vrtoglavo rastu da je manevarski prostor za neutraliziranje tih poskupljenja kroz trošarine samo nekoliko lipa.

No već pri idućem poskupljenju smanjit će se manevarski prostor  Vlade za takva objašnjenja. Sadašnji način formiranja cijene dizela i benzina suviše je tanko mjesto domaće energetske politike da bi ga se još dugo moglo braniti, a takvom se, na žalost, percipira i ukupna stručna postava koja je u državnoj administraciji zadužena za energetiku.

Sjećam se vremena kad se o energetici govorilo gotovo na svakoj sjednici Vlade i kad je za to područje bio zadužen poseban ministar. Trenutačno znam tek da je energetika u nadležnosti ministra gospodarstva, ali ne čujem za pomoćnika ministra koji bi se u javnosti oglašavao uz energetske teme, nakon što je s te funkcije otišao Željko Tomšić.

Jedini službeni dokument po kojem Vlada može voditi tekuću i razvojnu energetsku politiku potječe iz ožujka 2002. godine. Dizel je tada koštao malo više od pet kuna za litru. Sad je gotovo dvostruko skuplji. Zadnja strategija razvoja energetike napravljena je dakle još za Račanove vlade, prije punih šest godina, kad je stanje na tržištu bilo bitno drugačije od današnjeg.
Stanje na tržištu pak tjera svaku zemlju koja se ne zove SAD da hitno osvježi svoju energetsku strategiju.

I u ekološki osviještenim društvima zbog toga padaju tabui čak i oko nuklearki, ali i vlade na dnevnoj bazi nastoje neutralizirati frustracije građana zbog poskupljenja energenata.
Nervoza zbog poskupljenja naftnih derivata zavladala je, primjerice, u SAD-u, gdje je benzin dosegao cijenu od oko pet kuna, pa je teško održivo ovdašnje slijeganje ramenima na cijenu od 9 kuna po litri.

Uz takvu cijenu dizela, naime, ni stotinu povjerenstava neće moći zaustaviti cijene prijevoznika, a kad poskupi usluga prijevoza, lančano će poskupjeti i roba. Vladi sigurno nije u interesu da nijemo promatra inflaciju na naftni pogon, to više što država ipak nije tako nemoćna kakvom se na prvi pogled čini.

Oko 23 posto ukupne potrošnje nafte u Hrvatskoj potječe iz domaćih bušotina. Vrtlog cijena sa svjetskih burzi, potaknut pukim špekuliranjem velikih igrača, tu dakle ne igra. U samo godinu dana dizel je poskupio oko 27 posto. Hrvatska ne samo da nema najniže cijene derivata nego je skuplja od većine usporedivih zemalja, među kojima opet većina nema nikakvih vlastitih izvora nafte. Trenutačno, eurosuper 95 jeftiniji je u Sloveniji, BiH, Bugarskoj, Češkoj, Estoniji, Grčkoj, Irskoj, Letoniji, Litvi, Mađarskoj, Poljskoj, Švicarskoj, Španjolskoj...

Teret poskupljenja plaćaju isključivo građani, dok država naprotiv na tim poskupljenjima zarađuje. Poznato je, naime, da se porez na dodanu vrijednost ne naplaćuje na proizvodnu cijenu derivata, nego na cijenu uvećanu za naknade i trošarine. Pritisak na kućne budžete i opću inflaciju mogao bi se smanjiti tako da se promijeni osnovica za naplatu PDV-a ili tako da se smanje trošarine. Uz rastuće cijene nafte, država ni u tom slučaju ne bi gubila, ali bi na tim poskupljenjima nešto manje zarađivala nego dosad.

Ako Vlada još dugo s tim bude oklijevala, imat će ono što je Primorac imao s đacima i studentima, ali je to brzo riješio, te ono što ministrica Dropulić ima s azbestom, a što još nije riješeno. Skandal i nezadovoljstvo javnosti.