Datum 1. srpnja 2009. godine povezuje dva iznimno važna događaja. Toga je dana Ivo Sanader iznenada odstupio s funkcije predsjednika Vlade i predsjednika HDZ-a. Istoga je datuma istekao rok do kojeg je Vlada iz Ine morala izdvojiti neprofitabilan plinski biznis jer je ugrožavao zaradu MOL-a. Na to je izdvajanje, i to za deset milijuna eura mita, vladu obavezao Sanader u ugovoru kojim je MOL-u prepustio upravljanje Inom.
Budući da izdvajanje nije izvršeno do 1. srpnja 2009., ali ni do 1. prosinca 2010. – datuma odgode koji je ishodila vlada Jadranke Kosor – Mađari su počeli ozbiljno stezati konop koji nam je Sanader stavio oko vrata. Ponukani, kažu, Bajićevom tjeralicom za šefom MOL-a Zsoltom Hernadijem, prijete penalima od tri milijarde kuna, suspendiranjem prava prvokupa dionica Ine, a neugodnostima s MOL-om i mađarskom vladom time nije kraj.
Istina, 1. srpnja 2009. godine nije se pokazao sretnim ni za Sanadera. Iako je već tada pakirao kofere, na kraju nije uspio odmagliti u Ameriku, nego je završio u Remetincu.
Paradoks je da je baš ovih dana imao završnu riječ na jednome od suđenja za korupciju. Iskoristio je priliku pa je opet održao politički govor i sa stranica crne kronike, kamo uostalom i spada, naciju uvjeravao u to da je on bio najuspješniji hrvatski premijer. I jest, ako se uspjeh mjeri po svinjarijama i šteti koju je ostavio iza sebe. No, Sanader više nije vrijedan spomena. Problem je ono što je ostavio iza sebe. Vlada Zorana Milanovića suočena je sa tri razine problema. Prva je ekonomske naravi. Treba spasiti Inu od penala za nepoštovanje odredbe dioničarskog ugovora između nje i MOL-a o izdvajanju plinskog biznisa. Istodobno, ako MOL ostvari prijetnju i odluči prodati svoj udio u Ini, zaštititi pravo prvokupa unatoč tome što za njegovu realizaciju država nema novca. Uspije li u ta dva koraka, Vladi ostaje muka zbog MOL-ova upravljanja Inom i (ne)ulaganja u rafinerije.
Drugi je problem pravne naravi. Milanović se, unatoč neuvijenim porukama mađarskog premijera Viktora Orbana da se odustane od progona šefa MOL-a Zsolta Hernadija, osumnjičenog da je podmitio Sanadera, mora držati podalje od tužiteljstva i suda. Ma koliko da se stvar s Inom zakomplicira, i bez obzira na to koliko Mađari prijetili potezima koji će rezultirati padom vrijednosti Ine, Milanović mora ostati suzdržan prema Državnom odvjetništvu. Glavni tužitelj Bajić pak mora svoje istjerati do kraja. Ako je USKOK uspio ishoditi osuđujuću presudu protiv Sanadera i dokazati da mu je Hernadi dao deset milijuna eura mita kako bi MOL-u prepustio upravljanje državnom naftnom kompanijom i iz nje izdvojio plinski biznis, onda mu je dužnost goniti i Hernadija. Odustane li Bajić iz bilo kojeg razloga od kaznenog progona šefa MOL-a, to će imati dalekosežne posljedice. Puštanje Hernadija značilo bi da je Sanader u pravu i da su on i HDZ cijelo to vrijeme izloženi političkom progonu, a ne da mu se sudi jer je iskoristio poziciju premijera i pokrao Hrvatsku.
Treća razina problema koju Milanović treba rješavati je politička. O njegovim diplomatskim i državničkim sposobnostima u ovome trenutku ovisi kakvi će biti odnosi između Hrvatske i Mađarske. A oni su i te kako važni jer se radi o susjednoj zemlji i članici Europske unije.
Ovo su, a ne “lex Perković”, pitanja od nacionalnog interesa i nacionalnog ponosa. Ako je Hernadi kao šef MOL-a za mađarsko pravosuđe osoba od nacionalnog interesa, onda je valjda od hrvatskog interesa da pravosuđe koje je osudilo svog bivšeg premijera postupak provede do kraja, te osudi i onoga tko je Sanadera podmitio. Ako smo zbog bivšeg udbaša Perkovića pokazivali mišiće Njemačkoj i potpredsjednici EK, onda ih treba pokazati i sada kada mi želimo suditi osobi koja je nelegalnim metodama preuzela vlast u Ini.