Balkanski rizi-bizi

Nakon što su ubili Ivu Pukanića, medijski je prostor zagušen terminima poput „balkanska mafija“, „regionalni problem“, „regionalna sigurnost“, a odnedavno se spominje i „Balkan-expres“. Pukanićeva je smrt na nov način, ali ne tek slučajno, medijski reintegrirala nekadašnji jugoslavenski prostor. Čak i više – južnoslavenski. Jer je u sve vjerojatno uključena i „bugarska podružnica“.

Osim te medijske reintegracije, kao da se dogodila i mentalna. Kao da se jedva dočekalo da se upozori na „dijalektičku povezanost“ balkanskog prostora, odnosno prostora bivše države. Nakon što se raspao SKJ, Udba, JNA, Savezna skupština, a na koncu i država, stalno se ponavljalo da je od bivše države „jedino ostala povezana mafija“. Kada se zagrebačko ubojstvo dogodilo, i pokazalo se da ta povezanost doista postoji, kao da se jedva dočekalo govoriti i o nekom višem i sudbonosnijem obliku povezanosti nekadašnjeg jugoslavenskog prostora od veza njegovih dilingera.

Kako kod nas baš i nije omiljeno spominjanje nekih od oblika pridjeva jugoslavenski, a da bi se označilo i obuhvatilo fenomen koji se nedvojbeno poklapa i s područjem nekadašnje Jugoslavije, sve što bi se moglo podvesti pod „jugoslavenko“ zamijenjeno je „regionalnim“ i „balkanskim“. Ali izgleda da i dalje u podsvijesti znači samo „jugoslavenski“. U mnogim govorima i prilozima o zagrebačkom ubojstvu i mafijaškim vezama govorilo se i govori se kako smo „upućeni jedni na druge“.

A zapravo iz podvijesti izbija nešto drugo, neka čudna potreba da se opet o državama bivše YU govori „u đuture“. Pa makar i preko „balkanske mafije“! Kao da se neki novi ex-jugoslavenski „kulturni prostor“ želi afirmirati budalaštinama o nekom „Balkan-expresu“, koji valjda vozi nekom nikad voženom rutom. Da bi se uputilo na tu neku „međusobnu upućenost“ skraćene Jugoslavije, hrvatskoj je mentalnoj ovisnosti dobra čak i „balkanska mafija“! Kao da postoji neko posebno zadovoljstvo razglabanja o „balkanskoj povezanosti“ i o „regionalnoj međuovisnosti“.

Nešto slično kao što se nekoć rabila odrednica „jugoslavenski“, kao da se jedva dočekalo govoriti o „balkanskkom“ i o „regionalnom“. Nije riječ samo o nastojanju da se rasvijetli krim-milje nego izgleda i o nekoj nikada do kraja osvijetljenoj i osviještenoj hrvatskoj ovisničkoj potrebi. Dezintegracija je Jugoslavije bila administrativna, politička i zemljopisna, ali izgleda nikada do kraja i mentalna. Uvijek je i iznova začuđujuća ovdašnja ovisnost i navezanost nekih na „bliski istok“, odnosno modernije, na „regiju“.

Nešto slične ovisnosti postoji i u “cijeloj regiji“. No, hrvatska je posebna. Nju potiče čak i nacionalna televizija. Ako je obavještavanje što u Beogradu misle i čine glede Pukanićeva ubojstva i imalo svojih razloga, što pak reći za potrebu HRT-ovih urednika da nas izvijeste što se u Beogradu događa i mimo toga? U HRT-ovoj inačici Red carpeta, inventivna imena Rizi-bizi, barem polovicu emisije nas se „šopalo“ onim što se događa u Beogradu. Kao da je još Jugoslavija, a HRT, JRT. Te neka glamurozna modna revija, te beogradski koncert grupe Queen, te oduševljenje Novim fosilima, te najava beogradskog gostovanja Hladnog piva... Kao da se nekadašnji „jedinstveni medijski prostor“ nije niti raspao.

Novoj TV nije se niti čuditi, ni njezinu sudioništvu u Operaciji trijumf, u natpjevavanju koje je okupilo mladiće i djevojke iz „skraćene Jugoslavije“. Bez Slovenaca i Kosovara, prava jugo-idila. Ne znaš jesi li u Zagrebu, Sarajevu ili u Beogradu, ali znaš da si na Balkanu. Od toga se može zazirati. Ali ima i onih koji to vole, kojima je to drago, kojima je omiljena balkanska kuhinja, no i rizi-bizi.