Bandićev duh živi

Možda negdje u prašnjavoj SDP-ovoj arhivi još uvijek postoji tužno pismo Vesne Vešligaj. Za one koji se ne mogu sjetiti otkuda im je eventualno poznata: ona je devedestih godina bila predsjednica zagrebačkog SDP-a. Pismo, koje je bila uputila Ivici Račanu i svojim stranačkim kolegama, detaljno je opisivalo čemu je bila izložena od trenutka kada je Bandić zagrebački SDP shvatio kao svoju odskočnu dasku. Željela je malo podrške od predsjednika stranke, ali nije je dobila.

Tisuće pristupnica koje je Bandić donosio iz gradskih i prigradskih općina mirisale su previše snažno, govorile su da se u Zagrebu stvara jaka SDP-ova baza i jedno pismo, ma što u njemu pisalo o metodama kojima se Bandić služio, nije moglo ništa promijeniti čak ni natjerati vrh stranke da provjeri koliko je točno to što u njemu piše. Vešligaj je nestala, Bandić je zasjeo i nitko ga više nije upitao za metode kojima je vladao ili kako se ponašao unutar stranke ili izvan nje. Od Bandića se nisu tražila objašnjenja, nitko nije očekivao da dolazi na sastanke stranačkih tijela, nitko ga nije prozivao zbog nepoštivanja unutarnjih pravila ponašanja.

Zagreb je bio toliko važan da je stranka bila spremna samu sebe uvjeriti da SDP doista vlada Zagrebom i nitko nije želio ulaziti u stvarnu dijagnozu onoga što se počelo zbivati u stranci. Bandić je morao presuditi sam sebi da bi mu i stranka presudila. Tek kada je sam pao rekli su ‘bu’. No odlaskom Bandića nije otišao i njegov duh i to ne u smislu ostanka još tu i tamo kojeg njegovog čovjeka već u načinu ponašanja esdepeovaca. Šefovo se mišljenje ne preispituje, njegovi obračuni s ljudima se šutke priznaju. Razlika je samo u tome što Bandić nije priznavao javne obračune, a Milanović upravo u njima uživa. On prvo pusti neke od svojih da pokušaju destruirati nepoželjnog, a potom se i sam potrudi dati svoj doprinos. Bandić je svoje ljude stavljao i skidao s lista ovisno o tome koliko su ga doista zanimali, ali to je dogovarao s Račanom. Milanović je izabrao svoje kandidate, iako još nije odredio je li favorit Jelušić, Rađenović ili netko treći, ali je odlučio i javno reći tko mu je apsolutno neprihvatljiv. Kako ne želi ništa prepustiti slučaju - jer glasači su povodljiva skupina - i sam je ušao u otvorenu kampanju protiv valjda jedine osobe koju nikako ne bi mogao smisliti na čelnom mjestu najveće SDP-ove organizacije.

Glas za Željku Antunović je glas protiv mene, poručio je Milanović. Naravno, ne baš tim riječima, ali ipak dovoljno jasno. Nju to naravno stavlja u vrlo ružnu poziciju: ili da sama odustane od nove kandidature i tako zaustavi nabrajanje svojih ‘grijeha’ ili da se upusti u borbu koja je u startu postavljena na neravnopravne temelje i pokuša se izboriti za pobjedu usprkos jasno izraženoj volji predsjednika stranke. Milanović je otvorio karte i bez ikakvog ustručavanja se stavio nasuprot Antunovićeve. ‘Greške’ koje joj se pri tome nabrajaju se posve efemerne. Iz konteksta se izvlače kojekakve izjave i stavljaju pod novo svjetlo, računajući na kratko pamćenje onih kojima se šef SDP-a obraća. Ali njezin pravi grijeh nije u odnosu prema stranci nego u odnosu prema Milanoviću. Nije njoj doista zamjerena neaktivnost u kampanji I. Josipovića, jer ako je netko bio neaktivan onda je to bio vrh SDP-a.

Nije joj stvarno zamjerena ni podrška Bandiću, jer je nije ni bilo, a ako ga je netko podržavao onda je to bio Milanović. Njoj je ustvari zamjerena ambicija. Neoprostivo je što uporno ne želi shvatiti da je Milanović ne želi. Kriva je zbog njegovog straha da bi ona mogla pobijediti na tim izborima mimo njegove volje. A strah je toliko velik da se zaboravilo da postoji puno jednostavniji i pošteniji put. Umjesto prekomjernog granatiranja treba joj naprosto omogućiti da se u fair-playu okuša na izborima. Ako je potrošena, kriva i nebitna neka o tome odluče zagrebački esdepeovci. I ako je ne žele sve je jasno: Milanović je jednostavno može staviti u prašnjavu arhivu.