'Banjalučke bebe'

Kad se sjetim skladišta nakladničke kuće u kojoj radim, prisjednu mi sva mudrovanja o tome kako nema nekorisnih knjiga. Ima ih, brate, kako nema, eno ih, leže na paletama, skupljaju prašinu i čekaju nešto što nikad neće dočekati, da nekome budu od koristi. Ali, opet, nikad mi se još nije dogodilo da bih neku knjigu vratio na policu, odbacio na hrpu novina ili darovao udruzi uzgajivača patuljaste peradi iz Cjeplaka nedaleko od Bjelovara, a da nisam zaključio da je baš dobro što sam zavirio u dotičnu knjigu, jer da nisam, ne bih znao i doživio...

Ono što sam, primjerice, doznao ovih dana, kad sam se slučajno domogao knjige Kako sam vodio medijski rat (Beograd, 1998.) M. Milutinovića, umirovljenog pukovnika Vojske Republike Srpske iz BiH. Dakle, ipak, sve knjige mogu biti korisne, osim “betona” iz mojih skladišta!

Taj Milutinović iz Banjaluke nije radio ništa što prije njega nisu činili mnogi: izmišljao je ili iskrivljavao događaje i onda o njima obavještavao javnost. Dakako, s namjerom da svojoj ratnoj strani pomogne, a onoj protiv koje je ratovao odmogne. Nije baš uspijevao ni u jednome ni u drugome, ali se svojski trudio. Izmišljao je logore za silovanje Srpkinja, odsječene glave srpskih boraca, zauzimanja i oslobađanja gradova, lansirao muslimanske i hrvatske radijske postaje, aranžirao “dokaze” da su Bošnjaci masakrirali Bošnjake ili pak da Hrvati rade protiv Bošnjaka, a Bošnjaci protiv Hrvata (i onda kad nisu to radili!)... Kažem, s traljavim rezultatima, osim u jednom slučaju, a to je slučaj “Banjalučke bebe”.

Kad su u proljeće '92. bošnjačke i hrvatske snage zapriječile komunikacije s Beogradom, tj. prekinule posavski koridor, pukovnik M. M. izmislio je da u banjalučkoj bolnici, zbog toga što im se iz Matice ne mogu dopremiti boce s kisikom, masovno umire dojenčad. Izmišljotina je bila adresirana na sve strane, ali ponajprije na srpske borce, kojima je imala “podići moral” i motivirati ih da probiju koridor. I koridor je probijen. Da bi se spasile (izmišljne) “banjalučke bebe”.

Rat je odavno završen, od propagandnih operacija pukovnika Milutinovića ostala je samohvala (i “Banjalučke bebe”), a pukovnikov ratni zapovjednik viri iz neke mišje rupe. Ali, samo na prvi pogled, jer kad se malo pomnije osmotri naš društveni krajolik lj. g. 2008., vidi se da pukovnikovi kolege, prema kojima je on bio prava “banjalučka beba”, operiraju na sve strane (a i zapovjednici su im odavno izašli iz mišjih rupa!).
Zbilja? Istina? Postoji li još što takvo?

Prije 30 godina, pišući o javnom prostoru zag(l)ušenom obesmišljenim riječima i nepouzdanim vijestima (tada nisam mogao reći: lažima), predložio sam utopističko rješenje: da svi na neko vrijeme zašutimo! I tako olakšamo i zbilji i istini i sebi.