Danas se bavi psihoterapijom, savjetuje i podučava biznismene, istovremeno vodi svoj startup i razvija aplikacije. Do prije pet godina Aleš Živković bio je političar s perspektivom, točnije državni tajnik ministarstva financija u slovenskoj vladi. Razgovarali smo s njim o poslu, utjecaju tehnologije na mlade, njegovoj karijeri, boljkama današnjih biznismena u suočavanju sa stresom i životom.
Moderna tehnologija trebala bi pomoći i podići standard svakodnevnog života. Koliko je zapravo korisna, koliko je promijenila način razmišljanja?
Istina. Smisao napretka tehnologije jest da nam olakšava život, no znamo da može biti i obratno. Može se razviti u oba smjera. I naravno, uvijek takvo što ovisi o korisniku. Korisnici određuju smisao i upotrebu. Tehnologija sama po sebi nema ni pozitivan ni negativan predznak.
Po vama, što se sada događa?
Tehnološki napredak pomiče granice, posebice kada se radi o zdravstvu, bankarstvu, osiguranju, transportu... No ima puno noviteta koji u konačnici ne pridonose baš ničemu. Ne donose dodanu vrijednost našem društvenom životu, a neki čak i štete.
Sve u svemu, tehnološki je napredak odraz društva, a društvo je odraz pojedinca. Ako budemo odgovorni, informirani i ako slavimo život i obzirni smo spram drugih osoba, razvijat ćemo i društvo koje proizvodi tehnologiju koja zapravo promiče naše vrijednosti. Međutim, ako su naše vrijednosti destrukcija, lijenost, kratkovidnost, sebičnost i samodopadnost, također ćemo stvoriti takvo društvo i utjecati na tehnološki napredak na isti način. Moramo biti svjesni da smo mi za upravljačem, a ne neke apstraktne više sile “tehnološkog napretka”.
Industrija 4.0 je tu, digitalna transformacija zahvaća sve dijelove društva, mijenja se način poslovanja, ali i svakodnevnog života. Jesmo li spremni na takve promjene?
To su promjene koje sami napravimo – one nisu nešto što nam je napravljeno. Pa, zašto ne bismo bili spremni za njih? Mislim da jesmo, ali uvijek postoji element iznenađenja u svemu što radimo, nije li tako? U smislu osvrtanja, ponekad želimo da uopće nismo napravili određeni potez i žao nam je. Isto vrijedi i za tehnologiju na društvenoj razini.
Tehnologija je neke stvari olakšala i automatizirala, no ponekad se čini da je ljude učinila robotima koji više ne razmišljaju. Jesmo li i mi zbog razvoja tehnologije zapravo postali roboti?
Može se tvrditi da smo već dugo društvo robota. Fromm je vrlo jasno opisao našu automatizaciju, a on nije bio jedini, a ni prvi. Nietzsche, Heidegger, Sartre i mnogi drugi raspravljali su o tome u svojim djelima. Može se tvrditi da smo već bili društvo robota prije no što smo čak znali da postoje roboti. Aristotel nije znao što su roboti, ali to nije daleko od njegovog promišljanja o svijetu. Ljudi sami sebe čine robotima koji ne misle. Oni voljno oduzimaju i smanjuju svoje sposobnosti jer je lakše živjeti bez spoznaje da zapravo možete biti slobodni i odlučivati o svojoj budućnost. Živjeti kao samostalna osoba je teško, jer pretpostavlja da ste odgovorni za svoju budućnost, a to je velika odgovornost i teret koji također donosi osjećaj krivnje ako zeznete. Neki nisu spremni za takvu autonomiju pa žive tako da im drugi kažu što raditi i kako se ponašati i što činiti od 9 do 5. Ako su onda zeznuli, imaju krivca. “Nisam gubio život. Svijet je upravo takav, znaš. To je krivo društvo...”
Ipak, mnogo toga utječe na naš društveni život...
Pretpostavljam da govorimo o tehnologiji koja mijenja naš odnos prema drugima i na kraju dana prema sebi. Da, pisao sam mnogo o tome kako se sada ljudi druže i kako se odnose prema samima sebi. Istina, tu se događaju dramatične promjene.
Što ste zaključili, jesmo li sada društveno angažiraniji ili trpimo posljedice?
Te promjene su počele u začecima interneta, uz mailove, SMS poruke... Pravi tektonski udar dogodio se razvojem društvenih mreža i raznih aplikacija za chat i dating. Postoji niz istraživanja koja upućuju na veliki utjecaj društvenih mreža na mentalno zdravlje ljudi. A to doista i svakodnevno gledam u svojoj praksi, svom poslu psihoterapeuta. Promjene su velike, no ne volim ih zvati mentalnim problemima, više ih volim nazvati emocionalnim problemima kojima je baza ili početak upravo u neadekvatnom emocionalnom životu.
Mislite li na mlađe ljude, one koji su odrasli s društvenim mrežama ili to pogađa sve?
Da, ono što se događa trenutačno ne odnosi se isključivo na mlade, pogađa i odrasle dobne skupine, 30+, 40+ plus generacije. Ljude koji su izgradili svoje online identitete. Postoje mnogi koji su stvarne životne kontakte, autentične intimne odnose zamijenili online odnosima. Uz sve veću interakciju na društvenim mrežama, sve više ljudi lajkove i shareove doživljava kao priznanje i prepoznavanje. Zapravo zamjenjuju stvarni s online životom. S ciljem da budu što bolje prihvaćeni, ili ako hoćete popularni, s većom pažnjom uređuju svoje profile na društvenim mrežama do te mjere da postaju nestvarni. Instagram, primjerice, uz fotografije kao alat stvara cijelu jedna percepciju potpuno savršenih života. Dok je stvarnost potpuno drukčija.
Sada govorimo o poremećajima koje društvene mreže mogu učiniti?
Da, problemi počinju kada korisnici počnu identificirati sebe sa slikama koje sami postavljaju na društvenim mrežama. Kreiraju avatar, a kada taj avatar nema dovoljno lajkova, komentara, reakcija, emotivni problemi poput depresije i osjećaja manje vrijednosti preuzmu vodstvo. Mogli bismo to nazvati negativnom posljedicom društvenih mreža s kojima smo danas suočeni. Odnosno, sve je više onih koji se s takvim negativnim osjećajima moraju suočiti. To je pravi protuudar društvenih mreža i online načina života.
Hoćete reći da društvene mreže više štete negoli što spajaju ljude?
Ovdje se radi o negativnim posljedicama. Ljudi su društvena bića, Moramo se družiti i biti u interakciji da bismo se razvijali i napredovali. Znate li da djeca kojima je uskraćen osobni kontakt ostanu i fizički nerazvijena. Toliko o važnosti interakcije. Online svijet u većini slučajeva tek je zamijenio ostale konvencionalne forme ovisnosti. Svaka ovisnost u korijenu ima emocionalnu glad koja se kompenzira ovisnostima poput droge, seksa, alkohola, kockanja i interneta. Korištenje društvenih mreža sa željom da zadovoljimo svoje emotivne potrebe je jednako ovisnostima. Patologija. Društvene mreže nisu ništa različite ovisnosti od ovisnosti o kocki, drogama, alkoholu... Ovisnost je ovisnost.
Milenijci su generacija koja odrasta s društvenim mrežama i hrpom gadgeta, koliko su drukčiji i izloženiji negativnim posljedicama od starijih generacija?
Nedavno sam imao klijenta u ranim 20-ima koji vozi Harley Davidson, ne koristi društvene mreže, odlazi u najtiši pub u Londonu i brine se o svojoj obitelji. Daleko od tipičnog milenijca. I nije jedini u svojoj generaciji koji ne odgovara tipičnom milenijcu. Ljudi su skloni stereotipima i generalizaciji, no mnogi ne odgovaraju toj slici, zreli su i znaju što žele od života.
Istraživanja ipak nekako iznjedre specifičnosti generacija. Što s tipičnim milenijcima?
Tako je, milenijci su odrasli uz internet i mobitele i zbog toga ih tretiraju kao dijelove sebe, ekstenziju, dok je generacija X odrasla bez mobitela i interneta. Milenijci su stoga podložniji ovisnosti o modernoj tehnologiji. No, u osnovi, nema velike razlike jer dob u kojoj jesu uvelike diktira ponašanje. Uvjeren sam da će milenijci, stareći, kad dostignu godine sadašnje X generacije, mijenjati obrasce ponašanja.
Što je s poimanjem života i načina življenja?
Ono što ih općenito gledano čini pripadnicima generacije milenijaca jest da su manje posvećeni karijeri i poslu te da vole putovati i iskusiti život. No, i kad o tome pričamo, vjerojatno ima više veze s dobi. Postoji dihotomija koja ih čini zanimljivima. S jedne strane, predani su konceptu života koji proizlazi iz proživljenih stvari i iskustva. Ne žele biti povezani s jednim mjestom, redovitim poslom, nekretninom itd. Novac radije troše na iskustvo. Tu rade pogrešku jer iskustvo nije jednoznačno osobnom razvoju.
Što ne valja s iskustvima?
Možete proputovati i iskusiti cijeli svijet, a da ostanete nezreli kao osoba. S druge strane, kada im život donese negativne i neželjene emocije i događaje, pokušavaju se stoički nositi s njima. Ta poplava stoicizma koju su započeli startupaši Silicijske doline i prenijeli je na London, Europu i ostala mjesta gdje stasaju mladi poduzetnici, koristi se za prevladavanje problema. No, ‘brza rješenja generičkim stoicizmom’ imaju jako malo veze s onim stvarnim: on je izvan konteksta i upotrebljava se u komercijalne svrhe i naposljetku može više štetiti nego pomoći. Ljudi tada smatraju da moraju ostati jaki i zanemariti sve negativne i neželjene osjećaje koje im život donosi, ili da trebaju jednostavno proći kroz nedaće kao da se ništa nije dogodilo i ne pokazati da su povrijeđeni, nasmijati se i ići dalje. To nije stoicizam niti pomaže.
Pojednostavljeno, sreća je prioritet, manje dobri osjećaji se preskaču.
Tako nekako. Njihova percepcija o životu je podijeljena. S jedne strane se skupljaju iskustva s popisa društveno nametnutih želja, život vrednuju kao momente uzbuđenja i sreće, s druge strane zanemaruju suprotne osjećaje i emocije, poput povrijeđenosti, boli, tuge. To nije život, to je bježanje od njega u iluziju. To je bježanje od istinskog sebe. U konačnici takav način života neće nikoga učiniti boljim niti će se sam sebi sviđati više i biti istinski zadovoljan. Učinit će ga tek samodopadnim hedonistom koji ne mari za druge.
Vi ste svoju karijeru okrenuli za 180 stupnjeva. Od rada na reformi zdravstva te pozicije državnog tajnika u ministarstvu financija u vladi Slovenije do psihoterapeuta i osnivača startupa u UK. Kako sada gledate na taj svoj put?
Ne možete promijeniti svoj život bez prihvaćanja da ste onaj koji je odgovoran za to u cijelosti. I, kao što sam već rekao, odgovornost donosi slobodu, ali i osjećaj krivnje ako ostanete pasivni. Kada se netko osjeća ugodno u pasivnosti, oni će podnijeti neugodu trenutne životne situacije, čak i ako su jadni, i neće riskirati. “Što ako sve ode k vragu?” Zato odlučuju da je bolje ostati na istom mjestu i vegetirati nego da nešto poduzmu u svojim životima. Također, nostalgija je moćna stvar, a strah od nepoznatog – ako se odlučite promijeniti – može biti demon koji mnogi žele izbjeći pod svaku cijenu. Sigurnost statusa quo bolja je od nesigurnosti promjena.
Može li se to primijeniti na kolektivnu svijest?
Ovo se i događa na kolektivnoj razini na području država bivše Jugoslavije. Društvo je pasivno – čak i mladih koji bi trebali biti napredni. Srećom, postoje iznimke, ali rijetke iznimke koje odlaze iz zemlje ili se omotaju u mjehuriću kako bi se spriječile da se uključe u toksične odnose i razgovore s drugim. A to nije dovoljno da zemlja napreduje. Ono što vidimo u Hrvatskoj i Sloveniji jest to da hrpa ljudi koji zapravo žele preuzeti odgovornost za svoju budućnost bježe od zemalja, što stvara spiralnu silu za digresiju društva. Politika je zrcalo društva, a glavni političari dobar su podsjetnik da ljudi zapravo ne žele promjene. Prigovaranje o tome kako je sve loše i strašno lakše je nego učiniti napor, mijenjati se i riskirati nesigurnost premda donosi perspektivu bolje budućnosti.
Kako smo do toga došli?
Dio toga ima veze s činjenicom da smo odrasli u društvu koje je potisnulo naše sposobnosti i ukorijenilo u nama potrebu da se ne pokazujemo i prikazujemo. Zato su današnje generacije (baby boomeri, generacija X i milenijci) skloni se smatrati manje kompetentnima nego što zapravo jesu. To treba zanemariti.
Jednom prigodom rekli ste mi da uz veliku zaradu neminovno ide i veliki stres te da je sve stvar prioriteta. Koliko ljudi ipak ne osvijesti tu situaciju i što bismo trebali činiti u tom smjeru?
Stres je dio naše svakodnevice. Svatko želi sigurnost u svakodnevnom životu – nešto više od drugih. Stres je nusprodukt nesigurnosti. Neki ljudi imaju tako snažnu potrebu za sigurnošću da će bilo što iz njihove zone udobnosti donijeti izuzetnu anksioznost. Ali ne mislim da samo novac donosi stres. Rekao bih da svaki visoki intenzivan i visoko pozicioniran posao dovest će stres u naše živote. Što je viši i zahtjevniji profil posla, to više ulazimo u stresne situacije. To bi moglo zvučati kao kliše, ali naišao sam na mnoge ljude koji su rekli da su bezbrižnost doživjeli gubitkom posla ili kada je im je biznis propao. Naravno, ne vrijedi za sve, nije pravilo, ali ima tu i istine.
Poslovni uspjeh nije uvijek ispunjenje sna...
Postoji vrlo uobičajena zabluda među osnivačima startupa i ambicioznim ljudima da će ih izgradnja skalabilnog posla ili dobivanje sljedeće investicije učiniti sretnima u životu. Imam priliku raditi s brojnim vrlo uspješnim ljudima koji su postali vrlo očajni kad su vidjeli da ih taj uspjeh ne čini sretnima i da im ne daje ispunjeni život. Na prvu bi im mnogi pozavidjeli, no iznutra su prazni i jedino što mogu učiniti jest okrenuti se emocionalnom umirivanju u obliku različitih ovisnosti – seksu, drogama, alkoholu, kupnji, sportu itd.
Kako se onda riješiti stresa?
Dakle, ako želite imati skalabilan posao, bit ćete pod stresom jer takav posao uvijek donosi neizvjesnost i rizik, a koliko je skalabilan, može vas i brzo spustiti. Isto vrijedi i za visoke pozicije i funkcije – korporativne i političke. Ali ako želiš život bez stresa, moraš živjeti. Zabluda je da je moguće biti na odgovornoj poziciji, voditi milijunski biznis i stres rješavati čajem od metvice, čitanjem motivacijskih citata i meditirati tu i tamo.
Bavite se savjetovanjem biznismena, s čime se zapravo oni susreću? Koje su njihove tegobe?
Ne radim samo kao psihoterapeut nego i kao mentor i savjetnik. Radim sa startupima. Najčešće se nalazim kao savjetnik u upravama, pomažući im uglavnom u partnerstvima, razvoju proizvoda i razvoju poslovanja, što obično sadrži više psihologije nego što bi se moglo na prvi pogled pomisliti. Pomažem im vidjeti drvo u šumi ili obratno i posredujem u njihovim interesima i komunikaciji s timom i investitorima. To se može uglavnom opisati kao mentorstvo. Ali kada se radi o korporativnim klijentima, to obično uključuje treniranje vođa, ključnog osoblja i menadžera.