Hvala Marku Zuckerbergu, ali mi se vraćamo kući, mijenjamo Facebook za Bellabeat

Prije nekih godinu iznenadilo nas je kako se sjedište Bellabeata, višemilijunskog startupa u koji ulaže jedan od najvećih američkih fondova, ne nalazi u nekoj modernoj građevini. Za njihov dom odabrana je velika zgrada u starom dijelu Zagrebu koja se ni po čemu ne izdvaja od okolice. Iza stare fasade vidjelo se kako se radi ozbiljan posao. Uspjeli smo tada napraviti intervju s Bellabeatovom osnivačicom Urškom Sršen s povodom koji nije mogao biti bolji: Urška je dospjela na Forbesovu listu “30 under 30” u kategoriji tehnologije.

Upućeniji su već tada naslućivali da bi Bellabeat mogao puno dalje. Pa i mi koji smo tog dana radili intervju s Urškom.

I tako, gotovo na isti datum godinu dana poslije, još je jedan razlog, odnosno tri, da ponovno prošećemo do Ulice Republike Austrije. Zgrada je sada u cijelosti uređena, u Bellabeatu radi stotinu ljudi, mjesta je premalo, uređuje se i podrumski prostor. Interijer je kao iz filmova o Steveu Jobsu, radi se bez nervoze. Nema sumnje, ovo je mjesto u kojem djeluje tvrtka koja se sa svojim Leafom, prvim gadgetom koji može predvidjeti stres natječe u globalnoj utrci nosivih pametnih zdravstvenih pomagala i s jednim Appleom. Nije novost upoznati hrvatsku tehnološku kompaniju, no ovakvih, koja radi lokalno, a natječe se globalno, ima doista malo. Ta kombinacija gotovo je unikatna, a sasvim je posebna još po nečem.

Povratak kući

Nedavno je u Bellabeat došao raditi Matija Šantl. Ništa neobično da se neki mladi inženjer koji je završio FER pojavi u takvoj tvrtki, no Matija je ovamo stigao iz Facebooka u Londonu. I nije jedini. Prije njega karijeru su u Bellabeatu odlučili nastaviti i Igor Jerković i Tomislav Gudlek. Prvi je radio u središtu Facebooka u San Franciscu, a drugi u Googleovu europskom središtu u Zürichu, a prije dolaska u Bellabeat pregovarao je s Uberom u Amsterdamu. Čestitke Bellabeatovu kadroviku, teško je moglo bolje, reklo bi se.

– U Londonu sam u Facebooku radio u timu za sigurnosnu infrastrukturu, blokovima od kojih drugi timovi rade aplikacije za Facebook. Kada biste sada pogledali kako izgleda londonski Facebook, imali biste dojam kako se radi o kakvom startupu, iako ondje radi 800 ljudi. Shvatite kako se radi o sjajnom mjestu, i gradu, u kojem je lako upoznati nekog novog. No, put do tamo traje neko vrijeme. Nakon dvije godine studiranja dobio sam svoj prvi internship, praksu, pa i nakon svake sljedeće, da bih na kraju dobio i posao. Kod mene je temelj bilo natjecateljsko programiranje gdje meni nije bio neki problem pomagati drugima, bio sam i predsjednik Xfera, naučiš se i nekom momčadskom radu – kaže Matija koji je u Londonu proveo godinu dana.

Svi vole pomagati

– Kada dođeš na prvi internship, vrlo si impresioniran, imaš tek 20 godina, a ulaziš u jedno sasvim novo iskustvo u kompaniji čiju si aplikaciju koristio kod kuće i o njoj i njezinu šefu čitao u medijima. A sada si tamo. No, u Facebooku je sve organizirano tako da je stvorena pozitivna atmosfera u kojoj ljudi vole pomagati, pogotovo ako vide da imaš problem. Isto je bilo i kada sam dobio stalan posao. To jako pomaže da se prilagodiš i uklopiš, nastaviš raditi sam – govori Matija koji je u londonskom središtu Facebooka smještenom na King’s Crossu, nedaleko od samog središta grada.

– U Facebooku nemate nekog striktnog radnog vremena, nitko te ne tjera ni na što, no to ne znači da ne trebaš odraditi svoj posao. Neke striktne hijerarhije nema, odnosno ne vidiš je, ni po čemu nije uočljiva. U organizaciji se pazi i na više stvari, puno je nacija iz cijelog svijeta, ali teško ćete upasti u neki tim gdje su, recimo, isključivo, Indijci. Ako se to i dogodi, onda jezik u upotrebi postaje engleski. London je sjajan grad, živio sam na 20 minuta podzemnom od tvrtke, dobro ga upoznao, no ipak je malo skup, i iznenađujuće za neke – govori novi Bellabeatov član koji se s drugom dvojicom svojih kolega zna i otprije.

– Znamo se i s Fakulteta elektrotehnike i računarstva, ali i s natjecanja. Ja sam završio XV. Gimnaziju te nakon toga FER gdje sam i magistrirao. Ta natjecanja iz informatike najbolja su priprema, mlađi od nas ako žele ovakav put morali bi čim prije početi programirati – kaže Igor.

Neki će se Igora vjerojatno prisjetiti, bio je sa svojom igricom Bomb Switcher na vrhu Appleova iStorea gdje je bio ozbiljna konkurencija megapopularnim Angry Birdsima. Pokrenuo je i vlastiti startup Vibby za dijeljenje i komentiranje videosadržaja. Tri je puta bio u Facebooku na praksi, da bi se onda i zaposlio. Bio je članom tima koji je radio na aplikaciji zahvaljujući kojoj Facebook danas ima još veći utjecaj. Riječ je o Facebook Videu. A dok je to radio, sjedio je nekih 20-ak metara od nekoga tko se zove Mark Zuckerberg.

– Facebookov “recruiter” uočio me na natjecanju Top Coder na koje se dolazi nakon mjeseci online kvalifikacija. Pozvao me da dođem na praksu, iskreno, išlo je ljeto pa mi se nekako nije dalo. Rekao sam mu da mi se javi najesen. On se zbilja i javio i tako je krenula moja priča s Facebookom. Prvo dva intervjua u tjedan dana, pa rješavanje konkretnog problema. Tako sam 2011. dospio do Palo Alta gdje je tada bilo smješteno sjedište Facebooka. Radio sam na aplikaciji za iOS, bilo nas je tada pet-šest koji smo radili na razvoju, danas ta momčad čini 400 ljudi. Bio je to prostor znatno manji od ovog današnjeg u Menlo Parku, pa ste na nerijetko mogli naletjeti na Zucka. A ja sam sjedio blizu njega. Sve što čitate o njemu, točno je. Ima stol isto kao i svaki drugi zaposlenik, ni po čemu se ne razlikuje, nije nikakav celebrity, možeš doći i nešto pitati, ako ne radi nešto jako bitno, odgovorit će ti, kao i svatko drugi stat će u red za hranu. Svaki petak imali bismo s njim Q&A, a jednom nas je sve pozvao i na roštilj kod kuće. Znao bi doći i sa svojim psom, poznatim Beastom. Tada je Facebook imao već 350 milijuna korisnika, a još su se skupljali podaci. Vidjelo se kako će to biti velika priča, već sljedeće godine brojka se popela na 800 milijuna, a s videom je otišao u nebesa. Mark Zuckerberg zna što radi – kaže Igor.

Život u Silicijskoj dolini očekivano je drugačiji nego u obližnjim gradovima koji se, opet, razlikuju i međusobno.

– Ljudi koji rade u Silicijskoj dolini dijele znanje jedni s drugima. Velika je stvar i prednost za Silicijsku dolinu što su blizu velika američka sveučilišta Berkeley i Stanford, tako da je cijeli taj prostor jedna velika košnica znanja. A s potencijalom koji tamo danas postoji daleko je lakše napraviti neku stvar koja će utjecati globalno, nego što je to bilo prije. Ali, za mene je bilo veliko ohrabrenje kad sam shvatio da nisam osjetio razliku u znanju nas koji smo završili naše fakultete, te kolege koji bi došli s tih prestižnih sveučilišta. Obližnji je San Francisco prekrasan, svaki dan ponudi nešto novo, doista je doživljaj dok u Los Angelesu, recimo, ne bih mogao živjeti. Sve je prebrzo i pretjerano, onako kako se to i vidi u medijima ili filmovima – objašnjava Igor.

Tomislav je također završio Fakultet elektrotehnike i računarstva.

– Bio sam u Sjedinjenim Državama na četiri internshipa, tri na zapadnoj i jedan na istočnoj obali. Zanimalo me da prođem što je moguće više kompanija. Tako sam bio i u dva startupa, Facebooku, ali i u Palantiru koji je osnovao Peter Thiel koji je i osnivač PayPala. Riječ je o malo drugačijoj kompaniji kao što je riječ i o posebnom čovjeku. Jednom smo prilikom bili pozvani na večeru u njegovu kuću. Počeo je govoriti, nikome nije padalo napamet da ga prekida jer se imalo što čuti. Nakon što je završio svaka ambicija da eventualno s njim porazgovaraš ugasi se jer je oko njega odmah 20 ljudi. Silicijska dolina doista jest sjajna, ali ima i svojih ograničenja, kada bi u pitanju bio neki veći projekt, došla bi uputa da u tom periodu ipak malo pripazimo o čemu razgovaramo s kolegama. Ima tamo još jedna osobina, ljudi se ne zadržavaju predugo u jednoj kompaniji. Posao se nakon internshipa dobije bez problema, recruiteri ti sami ponude, ja sam odabrao da odem u Google u Zurich. Treba isto tako znati da se više od fakulteta gleda znanje koje imate – govori nam Tomislav.

U švicarskom se gradu nalazi europsko središte Googlea i najveći njegov ured izvan Amerike, broji dvije tisuće ljudi, a poznat je i po svojem kreativno napravljenom interijeru.

– Zašto baš Zürich? Pa zato što je jedan od vodećih ljudi Googlea u Europi tako htio jer je tamo živio. Ali i zato što se radi o središtu Europe, uređenoj državi koja je mogla poduprijeti takvo središte. Razlika je između Googlea i ostalih kompanija što odmah možete odabrati što želite tamo raditi, ne morate prolaziti periode prilagodbe i procjene. Možete to kasnije i promijeniti ako se ukaže nešto novo. U Zürichu nije toliko nabrijana atmosfera kao u glavnom središtu u Mountain Viewu, dobijete i više godišnjeg, no nema to nekog utjecaja na produktivnost. Posao je atraktivan, radio sam na pretraživaču dvije godine, moj je zadatak s kolegama bio osigurati korisniku da dobije čistiju interpretaciju svojeg pretraživanja – reći će Tomislav.

Pa zašto se onda vratiti, pitali smo dečke.

– Vratio sam se kada sam vidio da su se vratili Igor i Tomislav. Točno je kako London uvijek nudi nešto novo, no ni u Zagrebu ništa ne nedostaje, može se i bez Londona. Bio sam siguran da povratak u Hrvatsku neće biti nikakav fijasko – kaže Matija.

– Nikada nisam niti želio ostati vani, a vratio sam se zbog Bellabeata i to nakon susreta sa Sandrom (osnivač kompanije, op.a.) kada sam shvatio da u Hrvatskoj mogu raditi ono što sam radio vani. Želio sam pokazati svim Hrvatima koji danas rade vani u tehnološkim kompanijama, a nije ih malo, da se može i ovdje. U Bellabeatu se često putuje pa nemamo nostalgije za Silicijskom dolinom, Londonom ili Zürichom – kaže Igor.