– Treba svake godine raditi nove WinDayse i svake godine se zapitati kako nadmašiti one prošle i po sadržaju i dobivenim ocjenama – rekao nam je glavni direktor Microsofta Ivan Vidaković. Letio je mislima s “unikatnog Microsoftova projekta ‘Softver Start Up Academy’ koji djecu uči biti uspješnom” sve do problematike pojedinih predavanja ovogodišnje WinDaysa14 konferencije. Vidakovića, vidno umornog zbog izuzetnog intenziteta svakodnevnih poslovnih aktivnosti kombiniranih sa sudjelovanjem na najvećem ICT skupu u regiji i najvećem business skupu u Hrvatskoj, upitali smo vidi li ove godine neke specifičnosti, razlike...
Politike mora biti
– Više osoba je bilo i na technology i na business dijelu konferencije. Nadam se da je točno tumačenje da smo sadržajem na business konferenciji uspjeli pružiti nešto što široku publiku više privlači. Ideja nam je još prije nekoliko godina bila smanjiti rascjep između IT-a i menadžmenta. Kod IT-a je uvijek bila priča “ovi gore ne razumiju”, a kod menadžmenta, “ovi dolje uvijek nešto traže”. Međutim, danas je IT strateški dio svake firme koji se, moramo biti svjesni, ne može tretirati kao puki skup hardvera i softvera. IT je ona poluga koja stvarno može pomoći ubrzanju procesa, povećanju konkurentnosti. Cheif informational officer sada je cheif inovational officer, to su jako zaposleni ljudi koji ulažu puno intelektualnog napora u osmišljavanje inovacija, oni proizvode kreativnu destrukciju... Inoviranjem novog proizvoda uništavate ono što je bilo prije njega. Zašto bi netko kupovao novo ako je staro dobro? Ako su dodana dva nova featurea ili nešto radi 20 posto brže, korisnik neće više kupiti verziju četiri ako je naprednija verzija pet vani.
Je li vam nedostajao Ivica Mudrinić ove godine, je li bilo neobično bez njega nakon toliko godina? On je davao neku političku dimenziju...
Dobio sam komentar, joj Ivica. Baš zbog tog svog inkluzivnog doprinosa. Ali vidite, vremena se mijenjaju, ritam je malo brži. Moja je pak pozicija uvijek da politika mora biti prisutna. I bila je. Vlada je ta koja nosi izvršnu vlast. Mogu ljudi reći idemo bez političke priče. Međutim, vlada donosi strategiju, ona predlaže određene zakone, ona ima budžet, ona kaže hoćemo li graditi ceste ili ćemo graditi informatičku infrastrukturu... U tom kontekstu, još sam prije 5-6 godina rekao da je EU najbolje što nam se dogodilo. Mislim na procese i standarde. Ako ta Europska komisija kaže da će do 2020. godine 20 milijuna radnih mjesta biti stvoreno na bazi prirodnih i tehničkih znanosti, što da mi radimo? Ja zaista imam velika očekivanja od toga da nam netko drugi kaže što trebam napraviti.
Osjećate li i dalje produbljivanje krize u ICT-u i na WinDaysima, je li ICT dotaknuo recesijsko dno u Hrvatskoj?
Prije ću reći da se radi o nekakvom flat (ravnom) stanju; ni rasta ni pada. Ali gdje je, što je kriza? Globalno, Microsoft i njegovi partneri koji se bave više softverom, procesima, manje ju osjećaju. Međutim, hardver je dio tržišta koji gubi bitku. Kad pogledate četvrti kvartal i vidite da prodaja hardvera pada 25 posto na globalnom tržištu, što onda? To mi je otvorilo oči – jedan kvartal – 25 posto! Zašto? Zato što je 45 posto velikih tvrtki, kako je otkrilo Microsoftovo istraživanje, u cloud computingu u fazi pilota. Dakle nije više idemo testirati, ajmo ovak, ajmo malo onak – 45 posto velikih ušlo je ozbiljno u cloud. Financijska je korist očita, tu je fleksibilnost, ne treba i centar za pohranu i backup, ne trebam razmišljati koja mi je verzija softvera, koja mi je verzija malwarea, koja mi je verzija ne znam čega... Jednostavno kažete, imam svoje poslovanje, ovo su mi procesi, neka se netko drugi bavi IT-om, a ja ću se bavit businessom. To je na zapadu dosta jak trend već dva desetljeća; fokus je takozvani core competence.
Cloud agresivno raste
Što se tiče clouda, čuo sam od dosta direktora domaćih velikih kompanija da govore frigaj ti to, nećemo mi svoje podatke dati tamo negdje gore. Jeste li uspjeli sklopiti sigurnosnu skepsu prema cloudu?
Čuli ste od direktora IT-a ili direktora firme?
Direktora firme.
Ovako; ako gledam zadnje tri godine, otkada smo počeli promovirati cloud, on agresivno raste. Ako vidite da neka mala brojka raste godišnje 50, 70, 100 posto, onda ćete znati u roku od pet godina da vas statistika tuče. Bit će samo pitanje jeste li krenuli na vrijeme ili niste. U Hrvatskoj je bilo dosta priče u stilu pa dobro, budemo vidjeli i alibi-odgovora da podaci moraju biti u Hrvatskoj. Ne znam koji to znanstvenik kaže. Postoji dio podataka koji moraju biti lokalni, ali mnogi podaci ne moraju biti lokalni. Onaj tjedan kad smo ušli u EU, dvadeset i osam zemalja postalo je naša nova domovina. Ako je netko imao nekakve subjektivne ili neke “objektivne” razloge, oni danas više ne postoje. U zadnjih pola godine vidimo snažnu sinergiju naših korisnika i naših partnera. Pomislite na generaciju millennialaca, na digitalne nomade, djecu koja znaju internet otkad su se rodili... Mi danas imamo partnere koji ne poznaju hardvere. U šest mjeseci broj partnera u cloudu se učetverostručio. Dakle, trend je, rekao bih, u Hrvatsku došao s inercijskim odmakom. Ne skačemo odmah u trenu. Prvo, recimo, kreću SAD, zapadna Europa, nakon toga ide jug i istok Europe. Možete precizirati kad vam što dolazi i u kojim rokovima. Danas kad dođete u Češku, Slovačku, vidjet ćete da su to zemlje usmjerene na usluge, da je infrastruktura za zdravstvo već postavljena. Aha! To znači da će i kod nas doći, samo je pitanje za koliko godina.
Nanoroboti za lijekove
U svim mainstream medijima vani velika je priča već neko vrijeme razvoj interneta stvari ili, još bolje, interneta svega. To sada otvara pitanje: što se od toga zbiva u Hrvatskoj? Što mi u Hrvatskoj radimo na povezivanju gadgeta, senzora, stvaraju li se neki sistemi, postoje li tu nekakve ideje? Ili je to neki globalni trend koji se još nije doselio u Hrvatsku?
To je globalni trend, i opet možemo reći, idu valovi, vidimo da će kod nas jednom doći, međutim, treba razlikovati što se globalno radi na infrastrukturi, a što lokalno. Danas govorimo o oko 50 milijardi uređaja na internetu. Zašto? Zato što neke tvrtke procjenjuju da će svaki pojedinac do 2050. imati šest uređaja u prosjeku. Brojač koraka, naočale, narukvicu... Vi danas vjerojatno imate laptop, tablet, mobitel. Dakle 6 puta 8 milijardi ljudi do 2020., to je 50 milijardi uređaja. A zabluda je brojiti samo uređaje. Internet stvari je tisuću puta veći, zato treba govoriti o trilijunima uređaja. Spomenuli ste senzore, dakle mehaničko-elektronički uređaji. Kad vam nanotehnologija i robotika odu malo dalje, imat ćete nanorobote koji će vam testirati lijekove. Danas kada vozite na zapadu, semafori vam pokazuju tijek prometa, govore vam gdje ima mjesta u garaži, a ako odete u Gundulićevu u garažu, vidjet ćete da postoji uređaj koji vam kaže: na trećem katu su tri slobodna mjesta, na četvrtom petnaest, vidite lampice koje svijetle... Onog trena kad je bilo koji uređaj internet-adresabilan, on je s vama u internetu stvari. Vidite mogućnosti?
Danas se zna: sve što može nositi IP adresu, nosit će. Svaka žarulja, perilica, most... imat će po nekoliko ili na tisuće umreženih senzora. Ako su od tornada milijarde dolara štete, isplati se uložiti milijardu dolara jednokratno i napraviti modele koji će uz pomoć senzora predvidjeti kretanje tornada te spasiti ljudske živote. A tek mogućnosti u medicini, ekologiji... Kad imate internet stvari, kada imate trilijune uređaja koji vam šalju podatke, što se događa? U 2015. imat ćete 8,1 detabyta podataka. Dvadeset i jedna nula. Moram priznati, koliko god sam tehnički obrazovan, intrigira me ta dvadeset i jedna nula. Očekuje se da će medicina generirati četvrtinu tih podataka. Danas jedan moderni scan glave je 1 terabyte. Što, dakle, u Hrvatskoj? Možda nam čak toliko ne treba brzi razvoj infrastrukture, senzori i ostalo, ako razvijemo male inovativne firme koje će vam omogućiti rad s tim podacima koji bujaju. Recimo, Zagreb je objavio svoje podatke na webu. Tko će rudariti s tim podacima i prodavati ideje? Ako imate sve podatke o vrtićima, onda znate i koji vrtić nije, recimo, promijenio namještaj te ćete spojiti potrebe kupaca i proizvođača te uključiti dizajnere, možda sociologe, možda pronaći igračke. Podacima otvarate beskonačne mogućnosti. Uslužna ekonomija može eksplodirati. U razvijenim zemljama 75 posto gospodarstva uslužna je ekonomija.
Prilagođava li Microsoft što od svojih rješenja promjenama opće demografske slike? Amerika je sve starija, svijet je sve stariji, Hrvatska je jedna od najstarijih zemalja na svijetu, što se dosta slabo percipira...
U Americi je normalno da vam baka ili djed ili oboje žive na Floridi, a vi ste možda u Seattleu, pa ste predaleko da ih fizički vidite osim jednom godišnje. Ali ako su baka i djed na internetu, Facebooku, na Instagramu – svugdje gdje je razmjena slika – oni su gotovo svakodnevno u kontaktu sa svojom obitelji s kojom se inače ne bi vidjeli po godinu dana. Socijalne mreže omogućavaju nam izgradnju virtualne komunikacije. Imat ćemo umirovljenike koji će virtualno komunicirati s umirovljenicima kao što srednjoškolci komuniciraju sa srednjoškolcima, studenti sa studentima. Već gledamo socijalne promjene zahvaljujući tehnologiji. Uz Microsoftov Kinect danas u umirovljeničkom domu s lakoćom možete organizirati natjecanje u plesu.
Uz Kinect sport je prilagodljiv sposobnostima starijih; više ne moraju ići u kuglanu i reći da su preslabi za nju, mogu vježbati sukladno svojim mogućnostima, kuglati se tempom i načinom koji im odgovara. Pogledajte i utjecaj tehnologije na medicinu, tu samo mogu reći wow. Od razbijanja genoma nadalje. Pogledajte Horizon 2020, digitalnu agendu kojoj je pri vrhu prioriteta personalizirana medicina. Dakle, vama, Gojko, i meni Ivanu više neće doći liječnik i reći “aha, da sada dolazi gripa pa evo vam ove tablete ili C vitamin”, nego će reći “aha, gledajte, Ivane, vaša DNK struktura kaže da je za vas najbolji lijek X” koji ne stoji kao univerzalni lijek 150 kuna, nego možda samo 22 kune. Ta personalizirana medicina, dakle, neće biti samo individualizirana nego će i smanjiti trošak.