Sa samo je 17 godina Ettore Bugatti u radionici Prinetti & Stucchi montirao pogonski agregat na jedan tricikl. Vrlo je brzo nakon toga isto napravio na još vozila, u varijanti s motorom ispred ili iza stražnje osovine. S nekima se od tih vozila čak i utrkivao.
Bio je to hobistički početak jednog od najpoznatijih svjetskih automobilskih trgovačkih marki, priče koja traje više od 120 godina. Nisu djela mladog Ettorea bila nekakvo čudo, Bugattijevi su bili vrlo darovita obitelj. Otac Carlo bio je poznati nagrađivani umjetnik, dizajner i srebrnar, posebno poznat po namještaju na čiji je dizajn utjecao Art Nouveau.
Fini materijali, robusnost i individualnost činili su Carlove komade toliko cijenjenima da je bio senzacijom i na Svjetskim izložbama gdje je u Parizu osvojio srebrnu medalju. Mlađi brat Rembrandt bio je, ne ipak slikar kako bi mu ime sugeriralo, ali vrlo poznati kipar, jedan od pionira Art Decoa.
Prvi Bugatti Ettore je pokazao 1901. na Međunarodnoj izložbi u Milanu, Tip 2 napravio je uz pomoć braće Gulinelli a nagradio ga je francuski automobilski klub.
Smrt jednog od braće Gulinelli odgodila je da se pokrene tvrtka pa je licenca za proizvodnju prvog službenog Bugattija otišla tvrtki De Dietrich iz Niederbronnu i Alzaceu, odakle jesu i sami Bugattijevi. Bila je tu i još jedna prepreka, Ettore je još bio ispod tadašnje granice punoljetnosti pa je ugovor potpisao njegov otac. No, barona de Dietricha automobil je toliko oduševio da je odlučio Ettorea zaposliti stavivši ga čak na čelo proizvodnje. I taj njegov prvi ugovor o radu potpisuje otac Carlo, jer Ettore je, dakle, i dalje maloljetan. Ali i iznimno sposoban i bistar.
Tip 5 izlazi 1903. godine kao prvi trkaći automobil dizajniran od Ettorea Bugattija. Bio je to, zapravo, unaprijeđeni Tip 2, imao je lančani prijenos i motor od čak 12,9 litara. I to je Ettoreu donijelo – otkaz. Jer, De Dietrichu se nije svidjelo što toliko vremena mladi inovator troši na trkaće umjesto da radi na serijskim automobilima.
Brzo je našao novog poslodavca, primio ga je Emil Mathis u Strasbourgu gdje je napravio sasvim novi automobil s četverocilindričnim motorom. Ni kod Mathisa nije ostao dugo pa u priču ulazi jedno i nama poznato ime – Deutz, ili kako bi na bregima rekli 'dajc'.
Nakon Mathisa Ettore je napravio u cijelosti svoj auto snage 50 KS pa ga ponudio Deutzu u Koelnu gdje su ga proizvodili po licenci a Bugatti je postao šefom proizvodnje. U slobodno vrijeme Ettore radi na Tipu 10, Petit Pur Sangu, na tavanu svoje kuće u Molsheimu kod Koelna gdje je i danas sjedište i pogon tvrtke.
Sa zarađenim novcem konačno 1909. godine otvara vlastitu tvrtku uz pomoć Pierrea de Vizcaye, španjolskog vozača trkaćih automobila. Dobivenim kreditom mogli su napraviti deset automobila te pet avionskih motora. Bio je to početak Bugattija kao tvrtke.
Taj Petit Pur Sang, tip 10, bio je doista lagan, tek 500 kg, imao 1,3 litreni motor s četiri cilindra. Ali se mogao i uspješno utrkivati, proizvodili su ga do 1914. godine. Do rata napravljen je, recimo, i Tip 18 1912. gdje jedan primjerak posjedovao i znameniti francuski pilot Roland Garros. Imao je 100 KS i mogao ići čak 160 km/h.
Nakon Prvog svjetskog rata tek se 1922. godine nastavlja razvoj novih modela. I bio je to Tip 28 koji je imao trolitreni motor s osam cilindara i velikim brojem patenata pa će biti temeljem svih kasnijih Bugattijevih touring automobila. Prava slava dolazi s Tipom 35 iz 1924. koji osvaja čak dvije tisuće utrka te je pamćen kao najuspješniji trkaći automobil svih vremena.
Najznačajnijom se drži pobjeda u Le Mansu 1939. godine kada samo jednim automobilom pobjeđuju Pierre Veyron, po kojemu je kasnije dobio ime najsnažniji Bugatti, te Jean-Pierre Wimille.
Ali Bugattijevi su bili i nesretna obitelj. Najprije Ettoreu umire introvertirani brat, umjetnik Rembrandt koji je 1916. počinio samoubojstvo jer nije mogao podnijeti strahote rata. Već nekoliko mjeseci nakon te povijesne utrke u Le Mansu, poginuo je u prometnoj i Ettoreov sin Jean. Ettore više nije imao energije a došao je i rat nakon kojega, 1947., umire i sam Ettore.
Više je bilo pokušaja da se tvrtka oživi, bez uspjeha. Sve do 1987. kada brend kupuje talijanski bogatun Romano Artioli te tvrtku seli u Modenu. I danas će se mnogi prisjetiti krasnog Bugattija EB110 kakvog u svojem vlasništvu ima i Michael Schumacher. No, ni to nije dugo trajalo pa će Bugatti biti i u vlasništvu Lotusa.
Sve dok ga 1998. ne preuzima Volkswagen koji će izazvati svjetsku senzaciju prekrasnim Veyronom, hiperautomobilom od 1000 KS. No, vremena se mijenjaju, kao i ekološke norme, pa je Bugattija slaba prodaja i sve veći pritisak na superautomobile zbog velike potrošnje koja uzrokuje i naglašen utjecaj na okoliš prisilila na traženje nekog novog rješenja. I pronašli su ga u Hrvatskoj.
Bravo Rimac