Njegovo veličanstvo televizor nije zadržao svoju kraljevsku poziciju time što se opirao promjenama. Naprotiv, svaki tehnološki napredak, svaka nova moda ostavila je svoj trag na njemu. Današnji su televizori posve drugačiji nego oni prije nekoliko godina – i tu ne mislimo samo na to da su vitki, a ne trbušasti, nego i na način na koji koristimo televizore, gledamo i shvaćamo televiziju. No za nekoliko je godina vjerojatno nećemo moći ni prepoznati jer će promjene koje će tek nastupiti biti još korjenitije.
Problem je u tome što se teško naviknuti na tako velike promjene u tako kratko vrijeme. Odabrati pravi televizor nekad je bio jednostavan zadatak: svodio se na odabir brenda i eventualno na odabir veličine i pokojeg dizajnerskog detalja. U vrijeme tranzicije na LCD-ove sve se promijenilo: primjerice, vrhunski njemački brendovi koje su obožavali naše bake i djedovi prešli su u vlasništvo Turaka, a mi smo naglo naučili izgovarati dalekoistočne brendove čija smo imena nekad izgovarali s podsmijehom. No lako za brendove: postoje puno teža pitanja o kojima se treba odlučiti prije kupnje televizora.
LCD ili LCD?
Još do prije nekoliko godina odabir je bio još kompliciraniji jer biste najprije morali birati između tehnologije prikaza: plazma ili LCD. Na nesreću, plazme su danas pred izumiranjem. Riječ je o tehnologiji staroj nekoliko desetljeća – dakle, pravom tehnološkom dinosauru – koja je došla do svog zenita i više nije bila u stanju pratiti tempo razvoja mlađe tehnologije: LCD-a. A nije bio toliko problem u kvaliteti koliko u cijeni: proizvođačima je naprosto ponestalo inspiracije kako da pojeftine masovnu proizvodnju plazma-televizora pa oni više nisu konkurentni LCD-ovima slične kvalitete.
Doduše, LCD-ovi i dalje imaju konkurenta, i to prilično opasnog: OLED. Ta je tehnologija mlađa od LCD-a i još je daleko od svog zenita, ali ima isti problem kao i plazma: proizvodnja je preskupa u odnosu na LCD; stoga su OLED televizori ograničeni na najvišu klasu. Nadajmo se da će se za nekoliko godina to promijeniti jer svatko tko je vidio OLED televizore može svjedočiti da oni već sada imaju upečatljiviju sliku od LCD-ova, a što će tek biti kad ta tehnologija dosegne punu zrelost...
Proizvođači su zakomplicirali prihvaćanje te nove tehnologije jer su nas zbunili jednim slovom. Upravo u trenutku kad su potrošači postali spremni prihvatiti revolucionarnu novu tehnologiju OLED proizvođači su počeli govoriti o LED televizorima, vjerojatno u nadi da će kupci pomiješati revolucionarnu novu tehnologiju i – obične lampice. LED, naime, nije nova tehnologija prikaza slike, a pogotovo nije revolucionarna: to je samo način pozadinskog osvjetljenja na LCD televizorima. LED su one iste lampice kakve možete naći na gotovo svakom elektroničkom uređaju: one svijetle da bi vam poručile da uređaj radi (ili da se s njim nešto događa). Iskoristiti ih za pozadinsko osvjetljenje LCD televizora bio je dobar potez, koji doduše nije donio radikalno poboljšanje kvalitete prikaza (kakvo će donijeti OLED), ali ih je barem učinio energetski štedljivijima – zbog čega danas gotovo svi LCD televizori imaju LED (pa, na svu sreću, nitko više ne govori o LED televizorima i unosi zabunu).
Ne zaboravite susjede!
Osim o tehnologiji prikaza, više se ne moramo brinuti o još dvjema stvarima: prijamniku i priključcima. Na našem tržištu više ne možemo kupiti televizore bez digitalnog prijemnika (DVB-T) jer bez njega ne bismo mogli primati TV program (čak i ako program ne primate preko antene nego preko operatora dobro je imati običan zemaljski digitalni prijamnik – makar kao backup; on ionako vrlo malo utječe na cijenu televizora). No nisu svi digitalni prijamnici isti. Ako živite blizu slovenske granice, provjerite podržava li prijamnik u televizoru MPEG4 kodiranje digitalnog signala, u kojem emitiraju naši zapadni susjedi (velika većina današnjih modela podržava MPEG4, ali za stare modele to ne mora vrijediti). Najnoviji modeli, ili barem oni skuplji među njima, podržavaju i novu generaciju digitalnog signala (DVB-T2) u kojem će uskoro početi emitirati u BiH. Kako u Hrvatskoj gotovo da i nema kraja koji je više od 200-tinjak kilometara udaljen od granice s BiH, jasno je da je T2 poželjna osobina, jer zašto ne bismo besplatno pratili i njihov program.
Ostali tipovi prijamnika nisu nam toliko bitni: kabelski (DVB-C) prijamnik ionako ćete dobiti od kabelskog operatora, a onaj u televizoru vjerojatno nećete moći iskoristiti jer naši operatori ne vole kad koristite standardne prijemnike; draže im je kad ste ovisni o njihovoj tehnici. Slično vrijedi i za satelitski prijamnik (DVB-S ili noviji S2): operatori će vam radije uvaliti vlastiti, a ako se sami kanite udubiti u bogatstva ponude satelitske televizije, preferirat ćete samostalni prijamnik koji nudi više mogućnosti.
Foto: Tatjana Tadić/PD/PIXSELL
S priključcima je još jednostavnije: sve što vam treba jest HDMI, a za njega vrijedi jednostavno pravilo: što ih je više (HDMI priključaka), tim bolje. Ne dajte se zbuniti tome što postoje različite verzije HDMI standarda: jedina je bitna razlika između HDMI 2.0 i svih ostalih, ali HDMI 2.0 uređaji (koji podržavaju 4K) tek trebaju stići na tržište. Ostali priključci (scart, kompozitni, S-video, komponentni) služe samo za spajanje stare analogne opreme – videorekordera i sličnog. Naravno, poželjno je da televizor ima i USB priključak kako biste mogli bez velike petljancije prikazati fotografije s USB memorije, no sad već ulazimo u tematiku Smart TV-a.
Kako se opametiti
Smart TV odgovor je na vrlo konkretne želje i potrebe kupaca: da na velikim ekranu svog TV-a bez velike petljancije mogu pogledati spotove s YouTubea (na kojem ima više zabavnih sadržaja nego na programu RTL-a, više edukativnih nego u obrazovnom programu HRT-a) i druge sadržaje na koje su navikli na smartphoneu (vremenska prognoza, novinski naslovi, društvene mreže...), a isto tako i da mogu, opet bez previše petljancije, pristupiti sadržajima razbacanim po drugim uređajima u stanu (računala, tableti, mobiteli, USB memorije), bili to piratski filmovi ili nevine snimke s godišnjeg odmora.
Smart TV zvuči kao logičan odgovor na te potrebe, ali cijeli taj koncept ima jednu ogromnu manu. Naime, smartphonei Samsunga, Sonyja, LG-a i Panasonica svi odreda rade na istom sustavu: Androidu pa za njih postoji sedmeroznamenkasti broj aplikacija jer svi znaju da kad rade aplikaciju za Android mogu računati na golemu publiku koja koristi uređaje različitih proizvođača. Nažalost, iste te tvrtke nisu se ni pokušale dogovoriti o zajedničkom standardu za Smart TV (odnosno nije bilo zainteresiranog vanjskog autoriteta koji bi uveo red u njihove sitničave svađe) pa danas nemamo stotine tisuća nezavisnih aplikacija za Smart TV-e nego, u najboljem slučaju, tri-četiri iskoristive (i nekoliko desetaka bezveznih) za svaku platformu. Iznimka je Samsungova Smart TV platforma jer ta je globalna korporacija odlučila investirati lokalno, u aplikacije hrvatskih (i regionalnih) autora. Na Samsungovu Smart TV-u tako možete djecu zabaviti i poučiti igrama iz serije Sunčica ili okupiti cijelu obitelj uz Sraz ili Milijunaš...
Za Smart TV-e ostalih proizvođača generalno pravilo je: ne očekujte previše. U najboljem slučaju, omogućit će vam da vlastite sadržaje (fotke, video) reproducirate bez gore spomenute prevelike petljancije. Za nešto kompliciranije – primjerice, reprodukciju gore spomenutih piratskih filmova – bolje je uložiti nešto vremena i volje da istražite alternative o kojima podrobnije pišemo u okviru; tako ćete vjerojatno i uštedjeti nešto novca jer za naprednije mogućnosti Smart TV-a treba uložiti u dodatnu opremu koja nije jeftina: tipkovnicu preko koje ćete lakše upravljati web-preglednikom i srodnim Smart TV aplikacijama (Facebook, Twitter, YouTube...) ili Skype kameru koja omogućuje videorazgovore u visokoj razlučivosti preko cijelog ekrana.
Ovo sve skupa ne znači da Smart TV-e treba izbjegavati. Ako se i odlučite na neku alternativu, dobro će vam doći pristup internetu, USB priključci i podrška DLNA standardu za dijeljenje sadržaja u kućnoj mreži – sve te mogućnosti imaju Smart TV-i, a ako ih TV nema, teško ga je “opametiti”. (Usput budi rečeno, gotovo svaki TV ima i podršku za brojne mogućnosti kao što su AllShare, Miracast ili MHL, preko kojih na TV možete spojiti smartphone, tablete, kamere i druge uređaje istog proizvođača, ali najčešće ne i uređaje drugih proizvođača; te je mogućnosti najmudrije ignorirati jer tko kaže da sljedećeg mjeseca nećete nabaviti smartphone nekog trećeg proizvođača.)
Vjerujte samo svojim očima
A na što onda treba obratiti pozornost? Ponajprije na panel – što je stručni izraz za sam ekran, površinu na kojoj se prikazuje slika. Jasno je da je upravo kvaliteta panela najodgovornija za kvalitetu slike (premda nije, kako bi se moglo pomisliti, jedini “krivac” za nju: digitalne tehnologije poboljšanja slike mogu dosta popraviti/pokvariti dojam). Naravno, proizvođači televizora kao zmija noge kriju detalje o panelu jer kad bismo to znali – bilo bi sasvim jednostavno odabrati televizor. (K tome, onda bismo doznali kako neki od najvećih proizvođača ponekad koriste panele svojih najvećih konkurenata – a to nije nešto što će oglašavati.) Srećom, tu ne možete kardinalno pogriješiti: u kvalitetu panela lako ćete se uvjeriti vlastitim očima.
U trgovini ćete na ekranu TV-a najčešće vidjeti snimljene materijale koje je pripremio proizvođač (demo). Od njih nema velike koristi jer su pripremljeni upravo tako da zamaskiraju nedostatke i prenaglase prednosti televizora na kojem se prikazuju. Za usporedbu je bolje pogledati kako televizori prikazuju TV program (običan, zemaljski), no i to treba uzeti s rezervom jer način na koji su televizori u trgovini spojeni na antenu najčešće nije adekvatan – no bolje da vas kvaliteta slike kod kuće ugodno iznenadi nego da bude obrnuto (što sigurno hoće ako ste dotad vidjeli samo kako prikazuje demosnimke). Najbolji način da procijenite kvalitetu slike televizora jest da mu “podmetnete” dobro poznatu scenu iz vašeg omiljenog filma na DVD-u – ako vam prodavač dopusti taj eksperiment. Ako ne, možete mu se osvetiti tako da postavke televizora vratite na normalu. Naime, mnogi televizori imaju “store mode”, “dućanski” način rada u kojem su boje, kontrast i osvjetljenje prenaglašeni kako bi vas impresionirali.
Vaše vlastite oči bit će najvažniji kriterij za odabir televizora, a na brojke se nemojte previše osvrtati. Jedini je bitan podatak onaj o razlučivosti, a manje-više svi ostali (kontrast, osvjetljenje, osvježavanje, brzina) nisu usporedivi jer različiti proizvođači koriste različite tehnike mjerenja.
Ako se još dvoumite koji i kakav televizor odabrati, razmislite o tome što ćete na njemu najčešće gledati i pronađite model koji nudi odgovarajuće karakteristike. Primjerice, ako na televizoru najviše volite gledati sport, utrke formule 1 i akcijske filmove – pronađite televizor koji ne trza pri nagloj izmjeni scena. Ako najviše volite gledati filmove, uzmite televizor s najboljim panelom. Ako na televizoru najčešće gledajte TV program (da, ima i toga!), ne treba vam neki “divljih” karakteristika.
Još jedna “sitnica”: proučite daljinski upravljač. Možda vam se to ne čini bitnim, ali sjetite se koliko vremena provodite uz njega. To je glavno “sučelje” za kontrolu televizora. Što je još važno? Veličina! Premali vas sigurno neće usrećiti, ali preveliki je još gori jer će vam smetati i žuljati vas. Kad govorimo o televizorima (niste valjda pomislili da govorimo o nečem drugom?), formula je jednostavna: izmjerite udaljenost između ekrana i mjesta na kojem sjedite ispred televizora i podijelite ga sa 2,5 (idealno) odnosno između 1,5 i 3. Dakle, ako sjedite na točno 2,5 metra od ekrana, idealna dijagonala vašeg televizora bit će 1 metar (otprilike 40 inča jer 1 inč = 2,54 cm), a zadovoljavajući će biti i oni od 65” (1,65 metara – faktor 1,5) do 32” (83 cm – faktor 3). Manji će biti naporni za oči, ali ne toliko koliko oni veći od 65” – kad imate preveliki televizor, oči će vas ubrzo početi peći od napora praćenja slike koja jedva stane u vidljivi kadar. Zaboravite susjeda, kupite bolji, a ne veći televizor!