- I, gospodine, je li sve u redu? – nagnula se Ivana preko recepcionerske daske namještajući svoj raskošni dekolte ne bi li, za svoje bolje jutro, izmamila uzdah ovog iscrpljenog muškarca.
- Više-manje. Bilo bi dobro da malo pojačate doručak. – ispucavao se Marcel. Dvije noći nije spavao, znoji se neprestano. Ova vremenska zona je nešto što mu je teško padalo. Navikao je na hladna jutra i vjetrovite francuske dane i na neko vrijeme od prije sto godina. Kako li je samo ovdje zalutao?
– I da vratite ukradenu stvar iz sobe. Može? – neuvjerljivo je zamolio. Nije znao što se može dogoditi ako je ostavi u sobi i ako poželi da je netko ukrade. Možda će se vratiti u svoje vrijeme. A vrijedilo bi riskirati. Bio je već jako umoran.
- Da? Želite reći da vam je nešto ukradeno? – pretjerano je raširila oči i ugrizla se za usnicu. Baš je uživala premećući njegove stvari.
- Želim reći da mi je nešto ukradeno. – oponašao je njezin glas. – Da! Jebemu. Na noćnom ormariću je bila jedna mala kristalna piramida. Zelena. Nestala je.
- I sigurni ste da je niste negdje zametnuli?
- Sigurni ste… - nastavio je pjevuckati kao Ivana kreveljeći svoje krečasto lice i prevrćući izbuljene oči. – Jeste vi gluhi ili što? – Strpljenje je nešto što bi se trebalo naučiti s vremenom, pričali su mu roditelji nekad davno.
- Odmah ću nazvati direktora i prijaviti nestanak.
- Bilo bi vam bolje da je nađete. – Gledao ju je netremice dok joj nije sijevnulo u čelu i naglo se odmakla rukom trljajući bolno mjesto između obrva. Kao da joj je uletio u mozak i pročeprkao po mislima.
- Da. Bolje za vas, Ivana, da je nađete. – ponovio je izlazeći iz hotela.
Iz kojeg je filma ovaj ispao? Razmišljala je Ivana dok je otvarala kutiju ispod pulta i promatrala ljubičastu sjajnu piramidicu u rukama. Bockala se vrhom, prevrtala je u rukama i istrljala o bedro. Kako lijepo sjaji, razmišljala je, onakav anemični i koščati čovjek sigurno ne zna cijeniti ovu ljepotu. A i bezobrazan je. Svako jutro nešto zahtijeva. To nije lijepo, nesvjesno je zavrtjela glavom. Takvo ponašanje treba kazniti.
Otvorila je kutiju za cipele koju je držala ispod pulta i nježno položila piramidu pored jednih naočala za čitanje, sata, putovnice i lančića. Previše je primitivnih gostiju u ovom hotelu – promrmljala je sebi u bradu. Treba ih naučiti dobrom ponašanju, razmišljala je dok je premetala po ukradenim stvarima.
Imala je u podrumu nekoliko takvih kutija. Jedna je bila iz osnovne škole. Sjećala se kako je počela sa bilježnicom jedne djevojčice iz klupe koja joj je rekla da je glupa. Onda su tu bile i školske papuče i pernice i gumice. U srednjoj je uzela ključ od stana dečku koji nije s njom htio izići, i dnevnik jedne od svojih najboljih prijateljica kada je izjavila da neće s njom na more. S faksa je kutija bila najveća jer su te knjige stvarno bile velike. To su bili divni dani kada je kontrolirala i popravljala i preodgajala.
Potrpala je stvari u torbicu, predala smjenu i krenula kući sa dragocjenom igračkom u džepu. Nakon par minuta hoda počelo je probadati u zatiljku te se stala okretati i provjeravati da li je netko prati. Smotala je čvršće jaknu oko sebe.
- Ma fućkaš ti piramidu, boli me želudac od toga! – okrenula se natrag prema hotelu.
***
Ispred hotela je stajalo vatrogasno vozilo i hitna. Iz jednog prozora je izlazio gusti bijeli dim, a gosti su stajali ispred zgrade zamotani u deke ili hotelske bijele ogrtače. Onako u skupini izgledali su kao pingvini koji se griju i škljocaju kljunovima i klate glavama.
- Nema vatre. Samo se dimi. I ne smrdi. – komentirala je žena u spavaćici ogrnuta dekom. – vidjela sam sobu. Vjerujte mi. Nema vatre. Soba kao i svaka druga, a puna bijelog dima. Sada su otvorili prozore. Vidite kako suklja van. – pokazivala je prstom u prozor.
Ivana je prepoznala prozor. - A gdje je gospodin iz te sobe?
- Soba je bila prazna, tako su rekli.
- Nije! Bio je čovjek u sobi! – histerizirala je Ivana.
- A onda je ispario. Doslovno. Uššš! Ode u zrak. Eno ga tamo iznad krova hotela – pokazivala je na dim – uzmite usisivač pa si ga vratite. A jel ima u ovom hotelu votke, molim? – okrenula se liječniku.
***
- Oh nije mi dobro. – prvo je uzviknula Ivana kada se sljedeće jutro probudila u nepoznatoj sobi. – Niš nisam pila. – stenjući se ustajala i pregledavala sobu. Piramida je bila na noćnom stoliću i njena odjeća na podu. Torbicu nije našla. Razmaknula je zastore i ugledala poznatu ulicu.
- Koja je ovo soba? – pričala je sama sa sobom. – Idem naći nekog. – krenula je prema predvorju gladeći zid od bijelog kamena koji jučer nije bio ovdje.
- Koji je ovo hotel? – šaptala je vrteći se u predvorju. Sve je nekako poznato ali drugačije. Nije bilo buke niti trešnje zgrade od tramvaja.
- Isuse, izgledate kao prijateljica moje mame. – vratio ju je jedan glas u stvarnost.
- Molim? Tko ste vi? Što je ovo? – raširila je nemoćno ruke i zagledala se u plafon na kojemu je umjesto kristalnog lustera blještala zelena piramida veličine dva metra.
- Nije vam dobro? Trebam pozvati nekoga? – nježno ju je priupitala.
- Ne znam. Malo sam… se izgubila! - tražila je pravu riječ.
- Dođite, dat će vam nešto za razbuđivanje. Znate, i ja loše spavam kada su promjene vremena. I onda mi treba malo vremena dok se razbudim i ustanem.
- Ma dobro ja spavam. Dobro ja spavam. – poslušno je krenula za staricom u maleni restoran i isto tako poslušno popila neku crnu tekućinu koja joj je ispekla želudac i naglo digla tlak.
- Ma znate, to, izgledate kao prijateljica moje mame. Možda ste nešto u rodu. – nastavila je brbljati bakica.
- Da? Čini vam se. Ja nisam odavde. Vidite da sam promijenila klimu i malo sam još zbunjena. – diši, diši, diši ponavljala je Ivana.
- Al izgledate kao ona. Sjećam je se kad je dolazila mami na kavu. Ista takva crvena kosa. I uvijek je imala čokoladu za mene.
- Da? Kad je to bilo? Prije sto godina? – da, nosila sam svaki put čokoladu s rižom. Sanjam ja ili ne? Štipala se za ruku i grizla usnicu dok nije osjetila metalni okus krvi i buljila u staračke plave oči.
- Nešto manje. To su bila lijepa vremena. Sada nema čokolade. A ona, ta prijateljica, je samo jednog dana nestala. A vi izgledate kao ona. Ova kosa…
- Da? – sada mi je stvarno svejedno da me netko i lupi daskom po glavi. Sigurno sam drogirana. Nastavila je nečujni monolog.
- Da, evo, sad ću vam pokazati. Izvadila je zelenu piramidu iz torbice, stisnula je u jednoj ruci a u drugoj su se pojavile slike. – Vidite, evo ova. To ste vi! Hoću reći, mamina prijateljica.
- Kako to uključite? – zabuljila se u piramidu.
- Labuk? Vi ga nemate?
- Imam, imam. Samo mislim da se pokvario.
- Labuk se ne može pokvariti!
- Znate, pala sam i izgubila pamćenje, ne sjećam se...
- Zato imate labuk! Da pamtite, da znate! Pa kako vi živite? Dajte da vidim.
Ivana je iz džepa izvadila piramidu i stavila je na dlan. Pramida je sjala u bezbrojnim nijansama ljubičaste. Puno jače nego ova zelena.
- To nije vaše! – prestravila se starica.
- Kako to mislite?
- Ljubičasta je! Treba biti zelena! Zato vam ne radi. Kako će vama raditi tuđi život! Kradljivice! – uzviknula je baba i otela joj labuk iz ruke.
I šta sad? Bila je zadnja Ivanina misao kada joj je eksplodiralo u glavi.
Kakva je ovo glupost?