Hrvatska ima povijesnu priliku digitalizirati društvo i gospodarstvo, novac iz EU slio se u državni proračun u sklopu Nacionalnog plana oporavka i otpornosti, a čeka se i dodatni, iz višegodišnje omotnice. Za sada, novac je na stolu i “čeka”. Pitanje je znamo li ga uzeti. Možda neki i znaju, ali oni koji su potrebni da bi zagrabili nasušno nedostaju. Radi se o stručnjacima iz informatičke branše koji poznaju struku, u stanju su voditi projekte i znaju procese. Nažalost, takvih gotovo da i nema na slobodnom tržištu, a ako i razmatraju promjenu posla, tijela državne uprave svakako nisu na popisu atraktivnih poslodavaca.
Ne nude ni primamljive plaće, ni dobru atmosferu ni vidljive brze pomake. Kako se sada već vole šaliti oni koji tamo ipak rade, za nove kvalitetne ljudske akvizicije gotovo da bi trebalo uvesti radnu obvezu. No, šalu na stranu, premda istina nije puno drukčija. Viška kvalitetnog kadra nema, a ako se ne pronađe primjereniji model što za zapošljavanje što za kupovanje usluga, NPOO je u velikom riziku da ostane tek jedna nevjerojatno dobra prilika koja nije ostvarena te da novac sa stola vratimo odakle je i došao – u EU. Da Vlada prepoznaje problem, vidljivo je i iz nedavne Uredbe o nazivima radnih mjesta i koeficijentima složenosti poslova u javnim službama. Novela obuhvaća ukupno 231 radno mjesto, a uvode se, među ostalim, nova radna mjesta za informatičare u pravosuđu te dižu plaće stručnjacima na području javne nabave i u tijelima zaduženima za obnovu.
Naime, efikasniji pravosudni sustav jedan je od važnijih ciljeva NPOO-a u okviru kojega će Hrvatskoj tijekom idućih pet godina na raspolaganju biti više od šest milijardi eura. A kao najvažniji alat za ostvarenje ovog cilja dokumentom se predviđa digitalizacija pravosuđa, u okviru koje se najavljuje investiranje u unapređenje sustava za upravljanje sudskim predmetima i informacijskog sustava zemljišnih knjiga te razvoj alata za objavu i pretraživanje sudskih odluka.
Digitalizacija u ministrstvu pravosuđa
Ministarstvo pravosuđa već je krenulo u digitalizaciju postupaka u svim granama sudovanja, a u javnom je savjetovanju upravo izmjena Zakona o parničnom postupku koja također podrazumijeva puni prelazak svih sudionika na elektroničku komunikaciju. Komentari kojima su suci i druga zainteresirana javnost popratili ovaj spis upućuje, međutim, na to da već uspostavljeni sustavi boluju od dječjih bolesti, koje bi, umjesto da olakšaju, mogle dodatno otežati parnične postupke, a među njima su i primjedbe kojima se suci žale da se na uspostavljeni informacijski sustav ne mogu osloniti jer, kažu, često pada.
Iz toga se pak može iščitati da digitalizacija i modernizacija sudova i pravosudnih tijela nailazi na poteškoće s kojima se ovi procesi susreću i u drugim tijelima javne uprave, a kao jedna od najvećih kočnica u svim tim sustavima je manjak stručnog kadra. Stoga i jest izmijenjena i dopunjena uredba.
“Nazivi radnih mjesta i koeficijenti složenosti poslova izjednačeni su s postojećim radnim mjestima informatičara u Ministarstvu pravosuđa i uprave iz razloga obavljanja istovrsnih poslova na istim informatičkim sustavima”, objasnili su nam iz Ministarstva pravosuđa napominjući da se uredbom isključivo utvrđuju nazivi radnih mjesta i osnovni uvjeti, a da će se dodatnu uvjeti propisivati pravilnicima o unutarnjem redu sudova i odvjetništava. Nova radna mjesta popunit će, kažu, službenicima koje već imaju, a pokaže li se da ih manjka, ići će se na novo zapošljavanje.
Nove Uredbe i koeficijenti
U Ministarstvu su svjesni da je riječ o deficitarnom kadru zbog čega, kažu, kontinuirano poduzimaju korake kako bi poboljšali uvjete za ta radna mjesta, no to se iz predmetne uredbe teško može iščitati. Uredbom je, tako, klasificirano osam naziva radnih mjesta, među kojima je najviše rangirano ono višeg informatičkog savjetnika – specijalista za pravosudni informacijski sustav.
Za ovo radno mjesto propisani su uvjeti kakve moraju ispunjavati viši upravni i stručni savjetnici u ministarstvima, a to znači završen preddiplomski ili diplomski sveučilišni studij ili specijalistički diplomski studij, uz četiri godine radnog iskustva na odgovarajućim poslovima. Onima koji ispunjavaju ove uvjete plaća će se obračunavati prema koeficijentu složenosti 1,940, što znači da će im osnovna bruto plaća, uz dodatak za radni staž od tražene minimalno četiri godine, iznositi nešto više od 14.000 kuna. A to pak znači da će, bez eventualnih odbitaka na uzdržavane članove obitelji, ta plaća u neto iznosu u Zagrebu iznositi oko 9500 kuna.
Da se ne radi o posebno atraktivnom iznosu za zagrebačke prilike, jasno je već iz posljednjih podataka gradskog Odjela za statistiku, prema kojima je prosječna plaća u glavnom gradu za studeni prošle godine iznosila 8789 kuna, čak 1456 kuna više nego godinu prije.
Postavlja se, dakle, pitanje koga će sa završenim fakultetom informatičkog smjera privući ovakva plaća i radno mjesto koje može biti atraktivno eventualno onima bez pretjerane volje za profesionalnim usavršavanjem ili onima koji planiraju proširenje obitelji pa im se, umjesto natezanja s privatnim poslodavcem, zgodnije nekoliko godina skloniti u državnu službu, u kojoj su radnička prava ipak na znatno višoj razini.
Nižerangirana radna mjesta za informatičare u pravosuđu su, naravno, i niže plaćena, a raspon je od 6731,54 kune neto plaće za informatičkog savjetnika u Zagrebu, za kojega se također traži završen diplomski studij i tri godine radnog iskustva, do informatičkog referenta sa završenom srednjom školom, kojemu se jamči neto plaća nešto veća od 4100 kuna.
U Ministarstvu pravosuđa i uprave priznaju da su svjesni razlika u plaćama između državnih službenika i zaposlenika u privatnom sektoru na informatičkim poslovima, no uvjereni su, kažu, da će se reformom sustava plaća u javnom sektoru te razlike ublažiti i stvoriti pretpostavke za privlačenje informatičkih stručnjaka u državnu službu. Nevolja s ovom reformom je, međutim, u tome što se ona u političkim programima kontinuirano najavljuje više od desetljeća, no u praksi nije učinjen ni minimalan pomak prema sustavu koji bi službenike vrednovao prema njihovu učinku.
Outsourcing smeta sindikatima
Uzrok njezinu neprestanom odgađanju vjerojatno se u najvećoj mjeri krije u činjenici da su državne službe godinama služile kao poligon za uhljebljivanje i namirivanje stranačkih apetita, no novi modeli plaća i rada u državnoj i javnim službama sada su navedeni kao mjera u okviru NPOO-a. Moguće je zato da će novi sustav, koji bi pretpostavljao nagrađivanje vrijednih i kažnjavanje neodgovornih službenika, ovoga puta pogurati potreba da se iskoristi novac iz EU, no zakona koji bi na to upućivao u planu normativnih aktivnosti za ovu godinu nema. A ne osiguraju li se ljudi sposobni i voljni raditi na digitalnoj transformaciji, teško da će Hrvatska uspjeti iskoristiti jedinstvenu šansu koju joj pruža europski Mehanizam oporavka.
Jedan od načina na koji bi se moglo doskočiti manjku stručnog kadra je i outsourcing, no teško da će se netko usuditi donijeti političku odluku da se, uz gotovo 60 tisuća zaposlenih u državnoj upravi, angažiraju tvrtke sa strane da odrade posao koji bi trebali odraditi službenici.
Pritom valja imati na umu i da je posljednji pokušaj da se dio službeničkih poslova prepusti privatnom sektoru krajem mandata Vlade Zorana Milanovića naišao na žestok otpor sindikata, garniran s čak 600.000 potpisa na pratećoj referendumskoj inicijativi. Iz Ministarstva pravosuđa zato i danas odbijaju bilo kakvu mogućnost da se ovi poslovi odrade uz pomoć vanjskih tvrtki.
“Vezano za pitanje outsourcinga u Ministarstvu pravosuđa i uprave i sudovima, ističemo da je Zakonom o državnim službenicima propisana iznimna mogućnost outsourcinga, ali samo za pomoćno-tehničke poslove (poslovi namještenika). Informatički poslovi spadaju u poslove državnih službenika i ne mogu biti predmet outsourcinga”, otpisali su nam iz Ministarstva.
Ministarstvo pravosuđa nije jedino koje muku muči s nedostatkom kadra, iz Središnjeg državnog ureda za razvoj digitalnog društva, koje nažalost nije u rangu ministarstva, premda odgovara direktno premijeru, o problemu zapošljavanja govore od ustanovljenja i uvelike su svjesni rizika koji donosi nedostatak informatičkih stručnjaka. Jer ne radi se tu o potrebi za programerima koje se možda može dovabiti s fakulteta, već o iskusnim stručnim ljudima koji k tome poznaju procese i mogu voditi projekte.
35 posto manje plaće državnih IT-jevaca
SDURDD je, primjerice, uspio u tim okupiti 70-ak ljudi, no istovremeno vodi deset projekata iz prošlog financijskog razdoblja, osam projekata iz NPOO-a, planira još šest iz nove financijske perspektive te sudjeluje u još dva projekta financirana iz drugih izvora, k tome sudjeluju u oko 70 radnih skupina u zemlji i oko 20 na razini EU. Da bi to sve kvalitetno odradili, bilo bi im potrebno dvostruko više ljudi. Plaće u Uredu nešto su više negoli se to planira za pravosuđe i imaju pravo, kao i svi u državnim tijelima, na uvećanje do 30 posto za rad na EU projektima ako su sredstva osigurana u projektu, no ni to nije usporedivo sa sličnim poslovima u privatnom sektoru, tako da ne čudi neprestana fluktuacija ljudi.
Još 2017. godine, kada je rađena analiza IT poslova u tijelima državne uprave, ustanovljeno je da su tadašnje plaće u tijelima državne uprave u području IT sektora niže oko 35% nego na tržištu rada. Iako su plaće državnih službenika rasle posljednjih godina, jaz u visini plaća gotovo je sigurno i produbljen. Posljednje dvije godine bilo je zaustavljeno zapošljavanje te se broj zaposlenika zapravo nije mnogo uvećao. Projekti se “krpaju” angažiranjem konzultanata, hibridnim modelom, koji, za sada, dobro funkcionira, no nije postalo sustavno ni dugoročno rješenje. A kako se na natječaje ne javlja potreban broj ljudi, nerijetko su se zapošljavali i oni koji ne udovoljavaju formalnim uvjetima. Sve te prakse tek su ad hoc rješenja i bez pravog sustavnog rješenja veliki su rizik u kontekstu iskoristivosti novca iz EU, jer ambiciozan plan bez potrebnih ljudi koji to znaju odraditi ostat će tek ambiciozan plan.
IT-jevaca 'ni za lijek'
Kako manjak stručnog kadra i ostvarenje projekata planira riješiti, upitali smo Bernarda Gršića, državnog tajnika Središnjeg državnog ureda za razvoj digitalnog društva, koji kaže da Vlada prepoznaje taj problem. – Zahvaljujući naporima Vlade doista imamo veliku količinu novca na raspolaganju iz EU u sklopu NPOO-a, što je jedinstvena prilika za razvoj digitalnog društva i gospodarstva. Istina, zapošljavanje je otpočetka velika boljka, posebice kada govorimo o kvaliteti, no vjerujem da ćemo uspjeti ekipirati timove i odraditi posao – smatra Gršić, koji će vjerojatno također morati posegnuti za novim dopuštenjem da poveća broj IT stručnjaka u svom uredu.
No ako ne pronađe način da ih se primjereno plati, neće se zaustaviti odljev ni privući novi kadrovi. Napomenimo, primjerice, da Mate Rimac u porazi za stručnjacima nudi novčanu stimulaciju onima koji ih pronađu umjesto njega. Infobip, vodnjanski jednorog u ekspanziji, javna je tajna, odnosi cijele timove s tržišta. Privatni sektor već godinama muku muči s kvalitetnim kadrom, a biti IT-jevac, i to “senior”, trenutačno je najtraženija “roba” na tržištu rada, dok domaća sveučilišta i dalje ne “izbacuju” dovoljno novih mladih ljudi. Nije tajna ni da je na tržištu sve manje tvrtki koje se žele prihvatiti EU projekata pod vodstvom države, kao i činjenica da će oskudne IT resurse dodatno prepoloviti poslovi pri prelasku na euro, no to je jedna nova, zasebna priča.