Maska

Svatko zaslužuje drugu šansu. Ne, nisu to moje riječi, već slogan Larve. Globalne tehnološke tvrtke koja je u suradnji s Vladom i policijom prije pedeset godina došla do veoma zanimljive ideje. Ideje o kojoj se čak raspisano referendum. Koliko sam bio obaviješten, stanovnici planeta Zemlje nisu bili oduševljeni do tada nezamislivim projektom, no njihovo glasovanje je ionako bilo reda radi. Nikoga od čelnika nije zanimalo što misli mali čovjek. Vlada je ta koja je oduvijek donosila zakone i mijenjala ih kako je njihovim članovima odgovaralo. Nisu starci u odijelima postali umišljeni i pohlepni tek u 24. stoljeću.

Novi projekt bio je vrlo jednostavan – ukoliko netko prekrši zakon, odlazi u zatvor. Međutim, nakon što odsluži kaznu, toj osobi se brišu sva sjećanja, i čim ona odabere novo lice po vlastitom izboru, stavlja se Maska. Može se izgledati kako god se poželi. Naravno, samo se ne može dobiti lice koje već krasi nečiju glavu. Maska se nosi dva tjedna. Toliko je potrebno da lice poprimi odabrani kalup. Kada se Maska skine, postaje se nova osoba. Ne samo da bivši zatvorenici nemaju sjećanja da su ikada počinili zločin, da su provodili dane iza rešetaka, već imaju posve nova lica. Takve osobe spremne su za novi početak. Jer kao što slogan Larve kaže – svatko zaslužuje drugu šansu.

Moje je ime Tervis Olaf i bio sam jedan od tih ljudi – bivši zatvorenik koji je odslužio tridesetogodišnju kaznu. Ubojstvo prvog stupnja, rekli su mi. Čim sam izašao u vanjski svijet i osjetio slobodu, došao je red i na mene – izbrisali su mi sjećanje. U to nimalo ne sumnjam. Ionako nemam nikakvih saznanja o svom bivšem životu. Potom sam odabrao novo lice. Odlučio sam se za izdužen nos, okrugle obraze, deblje usne, ravne uši i lagano izduženu bradu. Liječnički tehničari u laboratoriju su napravili kalup koji sam odabrao, a potom mi ugradili sivu Masku. Rekli su mi da sam slobodan, ali neka ne izlazim takav u javnost, već da se vratim za dva tjedna u laboratorij kako bi mi uklonili Masku.

Budući da nisam znao gdje sam prije živio, Vlada mi je kupila stan na šezdeset drugom katu zgade koja je smrdjela po siromaštvu. Ništa drugo nije se moglo ni očekivati. Pa neće valjda ljudi u odijelima priuštiti bivšem zatvoreniku luksuznu vilu i nove leteće aute. Rekli su da mogu biti presretan što mi pružaju novi život, jer su mi odavno mogli spržiti mozak na električnom stolcu.

I dalje sam znao sve o svijetu, ali ne i kakva sam uistinu osoba bio. Puna dva tjedna ležao sam u mračnom stanu promatrajući ljude kroz prozor. Htio sam izaći i prići im. Prošetati se velikim ulicama, sjesti na klupu i udisati zrak. Drhtao sam od želje za slobodom. No morao sam biti strpljiv. Još samo malo.

Dva tjedna učinila su se poput dva života. Presretno sam se vratio u laboratorij. Liječnički tehničari su me polegli na stol i s nekim brujećim aparatima počeli rezati Masku. Rekli su mi da su to činili već na stotine puta. Ali ja sam bio izuzetak. Mrlja na bijeloj slici. Nakon što su uklonili Masku, ugledao sam njihova zbunjena lica. Međusobno su se pogledavali, mršteći se jedan drugome.

„Što je bilo?“ upitao sam ih prestrašeno.

Nisu mi odgovorili već pružili ogledalo. U njemu sam ugledao muškarca s debelim nosom, uskim obrazima, tankim usnama, klempavim ušima i okruglom bradom.

„Dogodila se pogreška“, obratio mi se jedan od liječnika. „To je vaše staro lice. Maska nije djelovala kako smo željeli. Morat ćemo ponoviti postupak.“

Bio sam ljut, bio sam uplašen, bio sam nezadovoljan. Njihova nepažnja stajala me još dva tjedna života. Dani su polako prolazili, a ja tmurno boravio u stanu, gledajući prekrasni veliki svijet kroz omalene prozore. Nisam se nikome mogao približiti dok sam god imao Masku na licu.

Kazaljke su se nevjerojatno sporo okretale dok sam usamljen buljio u ništavilo. Malo sam sjedio, malo ležao, malo hodao. Činilo mi se da ću izludjeti.

Dva tjedna još su se jednom učinila kao dva života. Vratio sam se u laboratorij, ponovno legao ne krevet i čekao dok su liječnici rezali Masku. Isti onaj iritantni zvuk aparata gospodario je prostorom, dok sam s nestrpljenjem želio vidjeti svoje novo lice.

Ali kada su maknuli Masku, ništa se nije promijenilo. I dalje sam bio onaj stari. Ponovno su mi rekli da sam tako i prije izgledao, te da postupak nije uspio. Budući da se to nikada prije nije dogodilo, pozvali su razne stručnjake iz galaksije kako bi se objasnio moj fenomen; moj blagoslov i moje prokletstvo.

Prošlo je još tjedan dana, dok sam sa starim licem bio pritvoren u nekoj vrsti blažeg zatvora. Nisu mi dopuštali da se sa svojim prirodnim licem vratim u civilizaciju jer tko god da me pogledao, mogao je olako putem računala saznati sve o meni. Time bi se znalo da sam bivši zatvorenik. U tim trenucima liječnici su mi objasnili da sam bio u zatvoru, ali ne i zbog čega.

Pozvali su me u veliku sobu za sastanke i posjeli na čelo stola. Na drugom kraju sjedio je osnivač Larve. Ostala mjesta zauzimali su razni stručnjaci, informatički tehničari i liječnici.

Osnivač mi je objašnjavao kako sam prvi kod kojeg se dogodio takav tip incidenta. Najprije nisu znali koji je razlog tome. Spomenuo mi je kako sam odležao trideset godina zbog ubojstva prvog stupnja.

Potom je počeo nešto govoriti o tehnologiji i Masci. Slabo sam ga razumio. Na kraju je rekao kako se dogodilo čudo i najnevjerojatnija revolucija u povijesti čovječanstva. Nisam imao pojma na što je mislio.

„Gospodine Olafe, postoji razlog zašto Maska kod Vas nije djelovala“, započeo je. „Zašto nije poslužila svojoj svrsi i promijenila Vam lice, kako biste u potpunosti bili nova osoba.“ Prekrižio je prste i položio ruke na crni stol. „Naime, sustav odnosno Maska je postala… Kako bih se izrazio da me razumijete…“ Očima je vrtio oko sebe. „Recimo da je postala inteligentna. Zasigurno, inteligentnija nego smo to ikada mogli zamisliti. Ona je promijenila lice svim zatvorenicama koji su odslužili svoje kazne i bili pušteni na slobodnu. Ali ne i Vama. Sve dok policija nije intenzivno počela proučavati Vaš zločin i proces suđenja, te došla do fascinantnog otkrića.“

„O čemu, do vraga, govorite?“ upitao sam nestrpljivo.

„Gospodine Olafe, Maska nije promijenila Vaše lice jer je znala nešto što mi nismo. Bili ste u zatvoru, ali tamo Vam nije bilo mjesto. Maska je znala da Vama ne treba druga šansa jer ste oduvijek bili nevini.“

SVRŠETAK