Stajao je na autobusnoj stanici i čekao me. Potrčala sam prema njemu. U zagrljaj? Da, tako bi trebalo biti. U zagrljaj.
- Nasmiješi mu se - govorila sam samoj sebi. To je socijalno prihvatljivo ponašanje.
- Reci mu koliko ti je nedostajao. Reci više! - promrmljala sam plašljivo, zagrlila ga, no gledala sam kroz njega, u daljinu. Nije primijetio, dobro je.
Sve je bilo u redu. Sve je kako treba biti. Sretna sam. Imam sve što mogu poželjeti, kažu. Ali zašto onda ... zašto onda osjećam da nešto nije u redu?
Stvarnost kao da mi je izmicala, ljuljala se pred očima. Opipljivost ovog svijeta nestajala je u krhotinama ispred mene. Čovjek koji je ispred mene stajao, nisam ga poznavala. Znala sam da ga trebam poznavati, ali nisam. Vidjela sam ga prvi put. Samo njegovo ime i lik bili su mi poznati, ali poput nekoga koga sam vidjela u novinama, nekoga čije lice vidiš i zaboraviš tek da bi se kasnije prisjetio da si ga već ranije vidio. Htjela sam se okrenuti i otići. Htjela sam zatvoriti oči i zaboraviti. Htjela sam...da me ne boli.
Ali boljelo me.
Rekli su da neće. Obećali su!
Zatvorila sam oči da ga ne vidim. Zatvorila sam oči da ne vidim ovu stvarnost. Zamislila sam otok s pješćanom plažom, pijesak koji škripi pod nogama, miris oceana, zrake sunca na koži ... ali kad sam otvorila oči, još uvijek je stajao ispred mene. Gentlemenski je prihvatio moju putnu torbu: - Nedostajala si mi - sramežljivo je rekao i nagnuo se da me poljubi. Neprimjetno sam se izmaknula.
Bio je to moj otac.
Trošna autobusna stanica još se nalazila oko mene. Neodržavana siva cesta i smrad ispušnih plinova. Popucani asfalt kao da mi se rugao, još sam ovdje.
* * *
- Kako si, ljubavi, jesi li bolje? - upitala me majka kad sam došla kući. Kimnula sam i lažno se osmjehnula.
- Brinuli smo se za tebe. Svi - dodala je.
- Mislili smo...mislili da smo te zauvijek izgubili - briznula je u plač.
Otac ju je potapšao i šapnuo: - Nemoj ... zbog nje -
Istog trena se sabrala: - Hoćeš li kolač? Pripremila sam ti mačje oči, tvoj omiljeni -
Uzela sam tanjurić i polako počela jesti dok su oči rodbine i prijatelja bile uperene u mene.
- Sve je u redu, mama, ne brini se. Liječnici dobro rade svoj posao. Vratila sam se. Ista sam kao nekad - nasmiješila sam se.
Gosti su se brzo opustili i počeli čavrljati. Govorili su kako im je drago što sam se oporavila, što je sve kao nekad, ali nisu znali ... da nikad neće biti kao nekad. Nikad!
Bijeli zidovi su mi to govorili. Nadvijali su se prijeteći nadamnom kao da će me ugušiti. Moja soba. Klaustrofobično mjesto tuge i očaja...i neizdržive dosade! Zatvor!
Došlo mi je da gurnem stolić ispred sebe, došlo mi je da ih sve otjeram kući, ali nisam. Nisam htjela da pomisle da nisam izliječena. Nisam htjela da me ponovno pošalju u ludaru. Zato sam se smješkala i čavrljala, kao da želim biti baš ovdje, kao da volim svoj život i ovu stvarnost.
Smučilo mi se od njihovih zabrinutih lica, od njihovih blagih pogleda i tapšanja po leđima. Smučilo mi se da me gledaju kao jadnicu, kao luđakinju, kao zabludjelo dijete - žrtvu moderne tehnologije.
Ja nisam žrtva! Ja sam Herdani! Meni se narodi klanjaju! Pogled spuštaju u mojoj prisutnosti! Pred mojom magijom uzmiču! Pred mojom pojavom, klecaju im koljena! Da, to sam ja, a ne žrtva. Ne luđakinja, već moćna Herdani!
Htjeli su mi to oduzeti. Htjeli su uništiti moj autoritet, zbaciti me s prijestolja, a sad me gledaju tim telećim očima kao da ništa ne razumiju. Gamad!
Smješkala sam se i dalje, nestrpljivo čekajući da odu kući, da se mogu logirati na svoj account i objaviti cijelom svijetu da se moćna Herdani vratila, još moćnija nego prije! Neću dozvoliti nikome da preuzme moje prijestolje! Ono je moje! Ne bila ja moćna Herdani!