Mogu izvanzemaljci sletjeti i u Istru, a ne uvijek u Ameriku

U živoj, ali često slabo vidljivoj zajednici hrvatskih ljubitelja znanstvene fantastike jedno je od ključnih imena Milena Benini, autorica, urednica i profesorica književnosti s diplomom sveučilišta St. George u Oxfordu.Milena nas je ovih dana obradovala prihvaćanjem dužnosti predsjednice žirija natječaja za kratku SF priču koji pokreće Večernjakov iQ magazin. Tim povodom razgovarali smo o tome što fantastika danas znači hrvatskim autorima i čitateljima.

:: Jako ste rano počeli pisati. Kako ste se zainteresirali za fantastiku?

- Moj je otac čitao znanstvenu fantastiku. Kupovao je Sirius, biblioteku Kentaur... Kako sam ja odmalena bila proždrljivi čitač, nije prošlo dugo prije nego što sam počela čitati i njegove knjige. Na svojim književnim počecima mislila sam da za SF ne moraš puno istraživati, nego da možeš pisati što god ti padne na pamet, što mi se učinilo vrlo zgodnim za moje prve radove. Kad sam shvatila da je riječ o zabludi, već je bilo kasno.

:: Čini mi se da je jedna od zabluda koja se veže uz SF i to da je riječ o nekoj usko žanrovskoj, možda čak inferiornoj formi književnosti.

- Književni establišment često svu žanrovsku književnost gleda kao štanceraj. To se malo promijenilo kod krimića, prije svega zahvaljujući američkom noiru koji je svojedobno uzburkao kritičarske vode. Kad govorimo o odnosu prema SF-u, zanimljivo je da su među najvećim djelima književnosti koja se navode u svim kanonima neizbježni Huxleyev “Vrli novi svijet” i Orwellova “1984.”, oba znanstvenofantastične knjige. Njih ljudi jednostavno percipiraju kao dobru literaturu, na bizaran način ignorirajući činjenicu da se ujedno radi o dobroj znanstvenoj fantastici.

:: Sad ipak govorimo o dva možda najjača djela SF-a uopće.

- Theodore Sturgeon svojedobno je rekao da je 90 posto SF-a smeće, ali da je 90 posto svega smeće. Kao urednici kroz ruke su mi prošle stotine dubokih književnih romana o krizi srednjih godina čovjeka koji je intelektualac i pomalo pisac. Većina ih je, u skladu sa Sturgeonovim zakonom, bila poprilično grozna, ali njihove su prolazne šanse bolje jer društvo njihove teme smatra važnima i suvremenima.

:: Želite li reći da ljudi misle kako se znanstvena fantastika ne bavi suvremenim temama?

- Sve više publike, ali i kritičara prihvaća da je SF zapravo doba u kojem živimo. William Gibson rekao je da je budućnost već došla, samo nije ravnomjerno raspoređena. SF je razvio kritički aparat koji mu omogućava da toj činjenici pristupa lakše nego izvanžanrovska, mainstream književnost. Mislim da određene vrste SF-a zbog toga dobivaju na popularnosti.

:: Jedne dobivaju, znači li to da druge istovremeno gube?

- Čini mi se da klasični SF i podžanrovi poput space opere, koji su se formirali na krilima optimističnog pogleda u budućnost sredinom prošlog stoljeća, današnjim čitateljima djeluju infantilno jer postaje jasno da nećemo doživjeti startrekovski svijet lišen novca u kojemu su svi jednakovrijedni i ravnopravni. S druge strane, svjedočimo pravoj eksploziji distopije, koja se očito uklapa u naš zeitgeist.

:: Koautorica ste dviju knjiga koje mladim autorima savjetuju kako izbjeći klišeje u pisanju znanstvene fantastike. Koje su najčešće zamke u koje vaši SF pisci upadaju?

- To je slično kao što mnogi mladi crtači počnu precrtavajući tuđe stripove. Riječ je o super vježbi, ali ako mačku naučimo crtati samo onako kako izgleda mačak Tom, nikad nećeš nacrtati svoju vlastitu mačku. Spekulativnu literaturu ljudi često počinju pisati nakon što su pročitali gomile knjiga samo određenog žanra, često i podžanra. I onda vlastitu knjigu konstruiraju po toj šabloni, postajući tisućita osoba po redu koja stvara unutar već postojećeg univerzuma, primjerice Douglasa Adamsa ili Isaaca Asimova. Srećom, hrvatski pisci shvatili su da ne moraju svi junaci biti John ili Andrew, da izvanzemaljci ne moraju uvijek sletjeti u New York, Pariz ili London.

:: Čemu to pripisujete?

- Dvjema stvarima. Prva je bio stari Sirius, koji je imao natječaje za mlade pisce, a druga, autohtono hrvatska, jest konferencija Istrakon. Oni su, osim natječaja za najbolju priču, uveli i natječaj za najistarskiju priču. Za nju je nagrada bio pršut, što je očito bio velik poticaj jer su ljudi počeli masovno smještati svoje priče u Istru. A to im je pokazalo da se spekulativnu fikciju može smjestiti u Istru, ali i u Međimurje ili Slavoniju, da se u nekoj katastrofi umjesto Eiffelova tornja ili Kipa slobode može srušiti Zagrebačka katedrala ili Dioklecijanova palača. Da se u fantasyju može koristiti naša domaća, a ne grčka ili nordijska mitologija. Osobno mi je zanimljivije pročitati dobru priču u kojoj se sjedi u Bogovićevoj nego u nekom meni nepoznatom kafiću u Londonu ili New Yorku.

:: Hoće li to biti i jedan od kriterija u ocjenjivanju na našem natječaju?

- U pristiglim radovima želim vidjeti neki element inovacije. Jedan od načina na koji se to može postići jest smještanjem priča u ambijent koji autor dobro poznaje, poput nekog kafića na Trešnjevci. Riječani su nedavno na vrlo zanimljiv način zamislili fašističku diktaturu u hrvatskoj budućnosti pa je opisali u zbirci NDH 2033. Ali to su samo neke od mogućnosti. Imperativa nema.

>>Sve o natječaju za SF priču pročitajte ovdje: iQ magazin pokreće natječaj za kratku SF priču!