O ukusima se ne raspravlja, to je stara narodna izreka u koju smo se svi uvjerili. No, postoje i neke stvari oko kojih rasprava uopće nije potrebna, gdje je ukus univerzalan, a eventualne rasprave se svode na banalne sitnice. Jedna od tih tema je hobotnica i to ona koja miješa krumpire pod pekom. To je jelo koje ručak pretvara u doživljaj, a koje nažalost mi na kontinentu nemamo previše prilike jesti tijekom godine, pogotovo ne svježu.
Zato me kumov poziv na tmurno zagrebačko jutro oraspoložio više od djetetove petice iz matematike, a išao je otprilike ovako: “Kume, dobra i loša vijest. Dobra je da smo uhvatili 4 hobotnice, loša je da smo uzeli i prikolicu šljunka i nešto cementa.” U redu, “škalje i cimenta”, ipak betoniramo u Dalmaciji. Ukratko, trebalo je skočiti na jedan dan do mora i pomoći kumu dovršiti radionu koju je počeo na ljeto uređivati prije nego “stisnu” minusi i dođe loše vrijeme, a kao nagradu za nas par pomoćnih radnika nudio je jelo koje svi obožavamo i druženje stare ekipe s faksa koja se premalo vidi kroz godinu.
Na mene je pao zadatak vozača, pošto živim najdalje, a po njihovim riječima, svi su mi usput i imam najbolji auto, pa što da oni idu u svojim kantama. Nema veze, na meniju je hobotnica, društvo putem će dobro doći, pogotovo kad se sve pretvori u mali maturalac na povratku.
3 gradska dečka koji nemaju pojma što rade i jedan morski čovik koji srećom zna
Ženi i roditeljima predstavljam ovaj pothvat kao da idemo sagraditi dvorac u najmanju ruku, a moja uloga je negdje u rangu šefa gradilišta bez kojeg će sve propasti, iako nemam pojma o zidanju. Ovo ljeto sam sazidao prvi zidić u životu pa me to valjda automatski kvalificira kao majstora graditelja.
Pakiram stvari u Renault Megane Conquesta i pravac Karlovac po broja dva iz ekipe. Nije baš tip kojeg bi poželio čovjek na gradilištu, malo šeprtljav, ali lijepo pjeva i uvijek je dobre volje pa ga skupljam u najljepšem gradu, bar po njegovim riječima, i krećemo put Zadra po trećeg člana ekipe. Dan je predivan, sunce polako izlazi, cesta prazna, a Conquest se na 130 km/h niti ne čuje. Stižemo do izlaza za Otočac i moj dobri pajdo iz Karlovca me moli da siđemo u Otočcu, te da mu žena nikad ne da ide gledati nekakav aerodrom te da mu je to velika želja, pa samo 5 minuta da škicnemo i odmah idemo nazad na autoput.
Ako ne stanem slušat ću o tom do doma, pa stajemo na Zračnom pristaništu Otočac, malom napuštenom aerodromu kako bi poslali selfi s avionima u pozadini. Koliko god da izgleda super izbliza i da nam je svima Top Gun najbolji film na svijetu, jedan DC3 i dva F84 Thunderjeta mi nisu dovoljni da se smrzavam na minus 5 u Otočcu pa ga tjeram u auto, palim grijanje sjedala na maksimum i put Zadra. No, pajdo bi pogledao i Majerovo vrilo, izvor Gacke, zbilja je lijepo no žena nikad neće, uvijek žuri, a to mu je baš dugo želja posjetiti… Već znam standardno moljakanje, isto je bilo i dok smo bili na faksu, pa umjesto lijepog autoputa vozimo 20 km/h po cesti (jedva) širine Conquesta do tamo.
Ovdje nas dočekuje idiličan prizor, sunce je već visoko i površina vode izgleda kao da je od srebra, a mlinovi i Gacka izgledaju nestvarno lijepo. Tko bi rekao da iz tog malog izvora rijeka teče još 60 km. Navodno je brašno iz mlina odlično, a i obližnja pizzeria dobro izgleda, ali to ostavljam za neki drugi izlet bez karlovačkog utega, guram kolegu u auto nazad na grijana sjedala, ovaj put uključujem i grijanje volana jer ne osjećam ruke i žurimo prema Zadru.
Osim usporavanja na Maslenici, do Zadra je prošlo možda 5 minuta jer je vrijeme proletjelo u prepričavanju svega što se dogodilo od ljeta kad smo se zadnji put vidjeli, parkiramo se u centru i čekamo trećeg čovjeka. Dok se mi kao gušteri grijemo na obali, pojavljuje se i naš dragi kolega koji je u 5 godina koliko živi na moru skroz promijenio govor. Kao gastarbajteri koji zaborave Hrvatski nakon par godina vani, tako nas i on dočekuje sa “Ae, di ste purgeri, ‘oćemo prvo na kavu?”. Brzo se čovjek privikne na bolje.
Dolazimo kod kuma u cik zore, 12 sati, jer se kava pretvorila u nešto sasvim deseto. Kum, jedini koji zna nešto o građevini je već pola toga sam napravio i vrlo je vjerojatno da mu mi samo odmažemo našom pojavom. Krivimo život u gradu za to i bacamo se odmah na posao. Naravno da nam je prešutio dio oko nosanja kamenih gromada i guranja tački nizbrdo, bolje rečeno držanja da nas tačke ne odnesu. Nema veze, za svježu hobotnicu se valja malo i pomučiti. Malo po malo kako je dan odmicao vidjeli su se plodovi našeg rada. Dobro, jedne četvrtine rada i tri četvrtine pokušaja rada. Sve što je zacrtao smo napravili, svi i dalje imamo čitave prste na rukama i nogama, nitko nije pao sa skele niti stao na čavao. Ni brukvu.
Cijela ta muka nas ipak ne umara kao najvažnije pitanje tog dana, kako je najbolje spremiti hobotnicu? Treba li ju kuhati svježu ili zamrznuti par dana da mišićna vlakna popucaju pa da bude fino mekana. Treba li ju se kuhati u vodi iz pipe ili će to isprati okus mora? Koliko vatre, koliko začina, do koje mjere čekati da ispari voda koja izađe iz nje, koliko ljubičasto je dovoljno ljubičasto na dnu lonca. Svi smo imali svoju teoriju, no kumova žena je još jednom pokazala tko je gazda u kući, poslala nas sve da se operemo i prestanemo, u nedostatku pristojnijeg izraza, pričati o onome što ne znamo, jer je hobotnica gotova i večera poslužena.
Na kraju smo se složili da je najbolji recept za hobotnicu ovakav:
Korak broj jedan, treba nabaviti hobotnicu
Korak broj dva, treba pozvati provjerenu ekipu
Korak broj tri, treba se fizički malo izmoriti prije jela
Korak broj četiri, treba pečenje prepustiti nekom tko to zbilja i zna
Dan je prošao brzo, večer još brže, u sitnim satima smo krenuli nazad. Adaptivni tempomat, automatski mjenjač i dvije kave su pomogle da svi stignemo sigurno doma, a andol drugi dan da možemo uopće ustati iz kreveta. Neka, vrijedilo je.
Photo: VL native tim
Sadržaj nastao u suradnji s Renaultom.