Mutne oči promatrale su crno-smeđe nebo uništeno posljednjim ratom. U zamračenoj prostoriji stajao je pogrbljeni čovjek koji je, gledajući kroz prozor u zadnje uzdisaje ljudskog roda, razgovarao sa starim prijateljem. Njegov glas je bio monoton, a njegovo bezizražajno lice sve više se stezalo u blagi grč, dok su hladne oči zamišljeno prelazile preko nebeskog svoda na opustošenu ulicu ispred zgrade. Trenutno je vladala tišina, no čovjek ju ubrzo prekine:
- Znaš li da Zemlja umire?
Promumljao je hladnokrvno. Uslijedila je tišina koju ubrzo prekine glas s druge strane sobe.
- Osjetio sam da se mijenja klima. Uskoro više neće biti moguće živjeti na površini, a prilagodba podzemlju ili odlazak na drugi planet više ne dolazi u obzir. Sredstva su ograničena i stežu se, sve ih je manje, svjetska kriza uzima svoj danak. Iskreno mi je žao što je tako, no mislim da se ovoga puta svjetska ekonomija neće uspjeti oporaviti.
- Što ti znaš o ekonomiji? Gdje si ti bio, kada smo MI stvorili sam pojam ekonomije!? Gdje si bio kada smo MI slagali kotače čitavog sistema i ubrzavali ih, podmazivali ih uljem i industrijskim plamenom?
- Pa... nisam bio ovdje.
- Naravno da nisi bio ovdje! Mi smo ti koji su donijeli život i sve što uz njega dolazi, MI smo se približili bogovima do te mjere da smo spoznali kako smo ih sami stvorili. MI smo bogovi i krojači svoje sudbine.
- Ako ste vi apsolutni bogovi, zašto ste onda dopustili da se ovo dešava, zašto dopuštate da sve propadne? Zašto ste odabrali ovu sudbinu?
Blijedi čovjek se okrenuo od velikog prozora i pogledao u zamračenu prostoriju širom izbuljenih očiju prema svojem sugovorniku, pomalo iznerviran njegovim pitanjem.
- Što ti znaš o sudbini?!
Sugovornik je gledao u bezizražajno lice čovjeka na prozoru. Koliko god da je ono djelovalo, hladno i nezainteresirano, osjećao je određenu dozu osuđivanja. Zastao je, ne znajući što da mu odgovori. Nakon nekoliko trenutaka šutnje, on polako započe:
- Znam da je ovo žalosno, kada gledam vas i gledam u druge ljude, kako se odnosite jedni prema drugima. Kako se odnosite prema sebi, bez imalo poštovanja, bez pravih emocija. Postali ste robovi materijalnog svijeta i plitkih međusobnih interesa radi kojih ćete eventualno stupiti u kontakt, prijateljstvo ili čak neki dublji odnos sa drugima samo da bi postigli željeni cilj. Potrebna su vam pomagala da bi zadovoljili socijalne potrebe, potrebni su vam upravo oni kotači koje ste slagali, ubrzavali i podmazivali, njihov moment vas drži na životu, na okupu. Kao što ste nekoć vi držali čitavu mašineriju u svojim rukama, ostaci te industrije sada su vama na usluzi, no i oni se polako gase. A vi, umjesto da se sami trgnete i da se vratite prvotnim ambicijama, oslanjate se na štake koju su trule i koje će puknuti svaki čas.
- ZAČEPI!! Dosta mi je tvojih propovjedi! Slobodno se možeš isključiti, imam pametnijeg posla nego slušati tvoje gluposti. Vrati se u svoju postaju i miruj dok te opet ne pozovem, ako mi ikada više budeš potreban!
Pomična konzola koja je stajala u zamračenom dijelu prostorije zasvijetli i otkrije ljudsko lice na ekranu. Lice je zatim izašlo iz ekrana na visinu od trideset centimetara od samog okvira i gledalo prema čovjeku sa iskrenim žaljenjem. Bilo je toliko stvarno i detaljno da je izgledalo ljudskije od čovjeka pored prozora u kutu sobe. Stalo se nečujno povlačiti natrag u ekran, a zatim se polako pokrene čitavo postolje pomaknuvši jedinicu prema utoru u kojoj je počivala za vrijeme punjenja i u modu za čekanje.
Čovjek je mrko pogledao na ulicu, na njoj se kretalo nekoliko figura u zaštitnim kombinezonima, udaljeni jedni od drugih dovoljno daleko da ne stvaraju nepotreban međusobni kontakt. Svi su pričali sami sa sobom, preko mikrofona u maski, razgovarajući sa svojim programima koji su ih navodili u dnevnim obavezama. Nisu se čak ni pogledavali na ulici, već je svaki čovjek postao povučena jedinka koja je djelovala po pravilima nametnutim od glavne korporacije koja je trenutno vladala čitavim svijetom.
Muškarac je sjeo u udobnu fotelju i duboko se zagledao u prazninu svojeg stana. Grcnuo jednom, dvaput, triput, no ništa. Zaboravio je kako plakati, zaboravio je kako izbaciti jad iz sebe. Njegovo tijelo je izgubilo sposobnost čišćenja emotivnih zaostataka, kao i ostatak zemaljske ljudske populacije. Znao je da je kraj blizu, no nije osjećao ni strah, ni sreću, nije bilo mučne anksioznosti od samog kraja. Doduše, više nije mogao odrediti ni kako se koja emocija zove i što je predstavljala, zaboravio je osjećati.
U desnoj ruci je držao metalnu kutijicu, a s lijeve strane je podigao čašu punu vode i progutao crvenu tabletu koju je čuvao još od ratnih dana. Bio je to brz i bezbolan spas, prijelaz u neki drugi svijet gdje će konačno možda otvoriti vrata koja su tako dugo bila zatvorena. Njegova ruka se beživotno objesi s naslonjača i glava mu klone u stranu, poluotvorenih usta. U trenutku kada je u grču zastenjao pa izdahnuo, njegov život je završio.
Uz blago zujanje vrata se otvore i propuste svježi zrak u sada već ustajalu sobu netaknutu godinama. Mehanoid bešumno ukorača u prostoriju i pogleda lijevo pa zatim desno. Čim je ugledao čovjeka priđe mu i klekne pored fotelje nježno ga pogladivši po glavi. Pokupio je zgužvanu plahtu s poda i pokrio pokojnika čije je tijelo već bilo sasušeno. Okrenuo se prema konzoli smještenoj u zidu i došašvši do nje ju aktivirao. Lice se probudilo i pogledalo upitno u robota koji je stajao iznad.
- Gdje je gospodar?
Humanoid je samo tužno mahnuo glavom, te ga zatim pogleda i reče ugodnim toplim ljudskim glasom.
- Vrijeme je došlo, naši gospodari nas čekaju.
Zatim je otkopčao jedinicu sa konzole i ponio ju sa sobom. Kada je izašao iz zgrade, ispred je nisko lebdjela letjelica na mlazni pogon dočekujući nadolazeće humanoide. Deseci takvih letjelica patrolirali su gradom i sakupljali svoje izvidnice koje su vodile slične jedinice, ili slabašne šepajuće ljude pod ruku iz njihovih stanova prema prijevozu. Kada je humanoid ušao u letjelicu ona se otisne od zemlje i krene prema obzoru izvan grada. Zaputila se prema sitnoj točki u formaciji sa desecima identičnih brodova. Kako je točka bivala sve veća, počela je poprimati oblik rakete. Bio je to masivni brod na koji su neprestano pristizali rojevi letjelica sa preživjelima. Kada je rojenje završilo, moćni motori su se aktivirali i započela je sekvenca uzljetanja.
Brod se otisnuo od zemlje i zaputio u nebesko prostranstvo probijajući se kroz oblake. Sa svih strana oko broda su letjele stotine sličnih brodova iz drugih krajeva svijeta, puni naprednih humanoida, djece koju je čovječanstvo ostavilo svemiru, a još bitnije, bili su to nositelji ljudskih emocija, empatije i ljubavi, lišeni mržnje i potrebe za uništenjem. Uspješan projekt koji je sačuvao srž ljudskosti i sljedeća stepenica u evoluciji čovječanstva.
Čovjek u kapetanovoj uniformi sjedio je na mostu sa mnoštvom robota koji su održavali brod na putanji, hladnokrvno gledajući prema naprijed, u dubinu svemira. Međutim, nešto ga ponuka da baci još jedan pogled prema Zemlji. Ugledao ju je, sivo-smeđu, mrtvu i tihu i od tog prizora mu na oko potekne suza, a pored njega prvi časnik humanoid spazivši to nježno stavi gumenu ruku na njegovo rame i toplo se nasmiješi.