Prosječna starost hrvatskog voznog parka prešla je 15 godina (15,14 godina), a osobnih automobila stigla na prag od 14 godina starosti (13,93 godina). Samo za usporedbu, u 2014., prvoj punoj godini članstva Hrvatske u Europskoj uniji, prosječna starost cjelokupnog hrvatskog voznog parka je bila 13,07 godina, a prosječna starost osobnih putničkih automobila 12,14 godina. Tako ispada da su nakon pristupanja Hrvatske EU naša vozila dvije godine starija, a to je izravna posljedica liberalizacije uvoza automobila iz EU. Kad smo postali država članica EU u srpnju 2023. godine, bitno se pojednostavila procedura i troškovi kupnje vozila iz druge države EU, pa je i zakonski termin za takvu djelatnost promijenjen u unos, dok se uvozom smatra nabava rabljenog automobila iz država izvan EU. To je dovelo do velikog porasta unosa automobila iz EU. Primjerice, lani je uneseno 79.911 osobnih automobila, a prosječna starost, primjerice, unesenih automobila u 2024. godini je 7,9 godina.
Mnogi građani odlučuju se za kupnju jeftinijeg rabljenog automobila iz unosa umjesto kupnje novog automobila i to je dovelo do starenja našeg voznog parka. Pa tako, primjerice, čak 66,61 posto svih registriranih osobnih automobila (M1) u 2023. u Hrvatskoj bilo je staro 10 i više godina. Na drugom su mjestu vozila stara od 6 do 9 godina (16,74%), zatim vozila stara od 2 do 5 godina (11,58%), dok su vozila stara do godinu dana najmanje zastupljena – 5,07%.
Već smo spomenuli da je cjelokupni vozni park star u prosjeku 15,14 godina, a osobni automobili 13,93 godine, a osjetno mlađi od prosjeka su nam dostavnjaci, odnosno N1 vozila koja imaju prosječnu starost od 12,19 godina. Prosječna starost L kategorije (mopedi, motocikli, četverocikli) jest 15,26 godina, M2 i M3 kategorije (autobusi) 12,51 godina, dok su vozila N2 i N3 kategorije (kamioni) u prosjeku stari 15,08 godina.
Dakako, povećanje starosti voznog parka općenito nepovoljno utječe na tehničku ispravnost zbog kvarova na automobilima koji dolaze zbog istrošenosti pojedinih dijelova vozila. Lani je na tehnički pregled pristupilo 2,406.952 vozila, a u Stanicama za tehnički pregled evidentirano je 2,430.791, uz ukupno 412.653 neispravnih vozila. Daleko najčešće vozila padaju na tehničkom pregledu zbog grešaka na kočionom sustavu vozila. Kod osobnih automobila grešku na "izvršnim kočionim elementima parkirne kočnice, razlika kočenja lijevo-desno" imalo je 60.765 automobila, a grešku "izvršni kočni elementi parkirne kočnice, nedovoljna učinkovitost kočenja (koeficijent kočenja)" imalo je 43.754 automobila. Treći razlog pada osobnih automobila jest greška "prenisko vrelište kočione tekućine" (41.221 automobila), slijedi greška "nemogućnost obavljanja ekotesta zbog neispravnosti na vozilu" (40.447 automobila) i greška "izvršni kočni elementi radne kočnice, razlika kočenja lijevo-desno" (38.544 automobila).
Kod mopeda, motocikala i četverocikala najčešća greška zbog koje se ne prolazi tehnički pregled je "ograničivač brzine na mopedima koji ne radi" (2363 mopeda). Naime, poznato je da mopedi do 50 kubika prema zakonskim odredbama smiju razvijati brzinu do 50 km/h, pa zbog toga imaju graničnike brzine. Ako oni ne rade, moped može razvijati i veću brzinu, no to nije dopušteno, budući da se mopedi do 50 kubika mogu voziti i s vozačkom dozvolom B kategorije, a za sve snažnije dvokotače potrebno je položiti poseban ispit. Ostale česte greške su nedostatak katadioptera (1405), mala dubina gaznog sloja guma (1297), neispravna stražnja pozicijska svjetla (956) i neispravnost kočnica (932).
Kod autobusa i kamiona najčešća greška s kojom se pada na tehničkom je nedostatak periodičnog tehničkog pregleda kočnica (PTPK), greške na izvršnim kočnim elementima i neobavljeno ispitivanje tahografa.
Kod N1 lakih dostavnih vozila osim nedostataka izvršnih kočnih elemenata, najčešće greške su nedostatak aparata za gašenje požara i neispravnost kočnih svjetala.