Počela maloprodaja biodizela

Nedavni početak maloprodaje biodizela u tvorničkom krugu proizvođača Vitrexa u Virovitici te početak točenja mješavine biodizela i eurodizela na privatnoj benzinskoj crpki Akord kod Vrbovca aktualizirao je korištenje nove vrste goriva i podsjetio na obveze vezane uz biogoriva koje se nalaze pred državom te proizvođačima i trgovcima gorivima za motorna vozila.  
Naime, Hrvatska će morati zadovoljiti europske propise koji predviđaju do 2010. godine minimalni udio biodizela od 5,75 posto u prometu goriva za motorna vozila, a do 2020. godine taj će udio morati biti barem 20 posto.

Prvu brojku treba dosegnuti za malo više od dvije i pol godine, a koliko smo daleko od toga, govori činjenica da se sadašnji udio ne mjeri u postocima, nego promilima. Trenutačno rade samo dvije tvornice biodizela (Modibit u Ozlju i Vitrex u Virovitici) s kapacitetom od oko 35.000 tona godišnje, a potrebno je doseći proizvodnju od 157.000 tona.

Proizvodnja i potrošnja biodizela još su u zakonskoj “sivoj zoni”, jer nije u potpunosti sređena regulativa kojom bi se odredila pravila za proizvodnju sirovine (uljane repice, suncokreta i soje) potrebne za biodizel, a nisu sređena ni pravila o ponudi tog goriva.

Osim spore administracije, drugi dio priče koji usporava proizvodnju su sirovine. Prema riječima prof. dr. Zvonka Mustapića s Agronomskog fakulteta, našeg vodećeg stručnjaka za biodizel, u Hrvatskoj nema dovoljno sirovine za traženu proizvodnju biodizela. Uljana repica je zasijana na 15.000 hektara, a da bi Hrvatska bez uvoza mogla dostići propisani udjel biogoriva od 5,75 posto, proizvođači bi trebali zasijati oko 100.000 hektara repice.

Država je za sijanje uljarica za proizvodnju biodizela namijenila poticajnih  2550 kuna po hektaru, što bi trebala biti jedna od glavnih mjera za povećanje proizvodnje. Osim što je biodizel dobrodošao kao jedan od zamašnjaka veće poljoprivredne proizvodnje, glavni su plusevi vezani uz korištenje u automobilima ekološki (čistoća) i ekonomski (manja cijena). Biodizel je neutralan u pogledu ugljikova dioksida, jednog od najopasnijih štetnih plinova današnjice. Naime, izgaranjem biodizela oslobađa se točno onoliko CO2 koliko biljke potroše u procesu fotosinteze.

Za razliku od nekih drugih alternativnih goriva, primjerice popularnog plina, biodizel ne zahtijeva velike tehničke zahvate na vozilima. Nužno je jedino češće mijenjati filtere i crijeva za goriva, jer je biodizel osjetljiviji na nečistoće.
Dakle, svi vlasnici dizelaša (i novih i starih) ne bi se trebali bojati probati novo gorivo. Jedina prepreka zasad su uvoznici nekih marki automobila koji neće priznati jamstvo ako se koristi biodizel, a prema podacima koje je prikupio dr. Mustapić, te marke su Alfa, Fiat, BMW, Land Rover, Mini, Opel, Peugeot, Renault, Nissan, Toyota, Saab i Kia.

Zagrebački gradski prijevoznik ZET uskoro će, prema nekim najavama već tijekom svibnja, početi koristiti biodizel kao gorivo za dvjestotinjak autobusa. Iako je lani napravljena studija isplativosti uvođenja biodizela u javni gradski prijevoz Zagreba temeljila računicu na velikoj količini otpadnog jestivoga ulja, kojeg iz zagrebačkih hotela, restorana, ostalih tvrtki i domaćinstava godišnje izađe oko tri milijuna litara, ZET-ovi će busevi ipak koristiti gorivo dobiveno od uljane repice.

Sljedeće bi godine trebale proraditi još dvije tvornice biodizela. Nedaleko od Vukovara Europa mil gradi 87 milijuna kuna vrijedan pogon za proizvodnju biodizela, čiji će godišnji kapacitet biti 35.000 tona biodizela od uljane repice. Pogon za proizvodnju biodizela sagradit će i IPK Tvornica ulja u Čepinu. Njihov projekt vrijedi više od 230 milijuna kuna, a godišnji bi kapacitet bio 60.000 tona biodizela godišnje.