Ovo je igra koja se potpuno uklapa u definiciju survival horor žanra. Teško je reći išta o pozadinskoj priči SOMA-e a da se ne pokvari užitak jer priča i način na koji se ta priča predstavlja igraču okosnica su cijele igre. Dakle, u igri vi ste Simon, budite se u svom stanu, potpuno ste normalna osoba, nemate specijalne moći. Idete na pregled nekakvom doktoru jer čini se da imate nekakvu bolest koja je neizlječiva. Doktor skenira vaš mozak, daje vam lošu vijest i nakon toga se rastajete. U sljedećoj sceni budite se u čudnoj mračnoj sobi, ne znate ni gdje ste ni kako ste dospjeli tamo. I usput, više niste čovjek... Ako vas ovaj uvod nije zainteresirao za igru, žao mi je – vi nemate dušu. Tvorci ove igre Frictional Games (također tvorci serijala Amnesia) jako su dobro naučili lekcije iz svoje prošle igre i sve naučeno prenijeli su na SOMA-u, a prije svega mislim na atmosferu.
Jeziva i zarazna atmosfera
Okružje u igri majstorski je napravljeno, dizajnirano i složeno. Cijela radnja SOMA-e odvija se u kompleksu građevina i nastambi u mraku i mulju na dnu oceana. Iako većinu vremena prolazite kroz te kompleksne građevine, ni u jednom trenutku ni u njima ni izvan njih okoliš se neće činiti mrtvim jer sve je prepuno strojeva u pokretu, nezavisnih sistema koji će vas ignorirati, životinja koje žive na ekstremnim dubinama i svijetle plavkasto u mraku, zvukovi su prigušeni, a vaš izvor svijetla osvjetljava površine samo nekoliko metara ispred vas. Sve to uspijeva dočarati usamljenu i zagušljivu atmosferu vezanu uz činjenicu da ste na dnu oceana i sami. A kako neće puno vremena proći prije nego što vam to predivno okruženje da do znanja da vam nije prijatelj, jako će vas brzo uza samoću držati i osjećaj napetosti i straha. Nemate nikakvih alata koji bi vas upozorili na opasnosti koje vrebaju, ako je Simon iznenađen, i vi ste!
Priča SOMA-e vodi se jednim filozofskim pitanjem: što je stvarnost, kako je definirati i kako znati što je u biti stvarno? Cijela igra puna je nejasnih situacija. Situacija u kojoj se Simon našao, njegovo sadašnje stanje i milijun drugih stvari natjerat će vas, dok ga vodite kroz priču, da se pitate mnoge stvari, kao npr. je li priča koju Simon proživljava stvarna ili to on možda sanja? Je li on možda zaglavio u nekom stroju i putujemo njegovom podsvijesti? Možda je umro na početku i ovo je njegov put kroz limb? Na pamet će vam pasti još deseci teorija i od pomisli na njih prolazit će vas jeza. Zato što su igre postale tako generične i predvidljive zadnjih godina, obično pretpostavim što će se dogoditi puno prije nego što se u igri to dogodi, no ovdje to nije slučaj. Igra će vas hraniti gomilom podataka i još gomilu ćete naći istraživanjem i cijelo se vrijeme pitati što će se dogoditi dalje i kako će sve završiti, a i kad završi, dio vas neće ostati ravnodušan nakon sveg šuljanja potrebnog da do te točke dođete. Šuljanje je ključna riječ jer, iako nema drugih “ljudi” u pravom smislu te riječi, niste sami.
Cijelim kompleksom kreću se bića koja će vas napasti čim vas vide ili osjete. Ta bića izgledaju uznemirujuće i, da stvar bude gora, kad ste im blizu, ne možete ih dobro ni vidjeti jer vam se vid počne mutiti. A njihova pojava nije ono najgore, svako od tih bića ima drugačije slabosti i odlike koje možete otkriti samo kroz pokušaje i pogreške. Neki čuju, ali ne vide, neki vide jako dobro, ali ne čuju, neki i vide i čuju, ali ne vole svjetlo itd. Jednostavno su programirani pa ih nije prevelik problem proći, ali činjenica da ste potpuno bespomoćni protiv njih i da ih morate nadmudriti dosta je stresna i napeta, a zamagljen vid i zvukovi koje proizvode dodatno plaše i otežavaju cijelu stvar. Kako ih god prolazili, svaki će put biti napeto i poprilično stravično. Jedna stvar koja ih čini jezivima jest činjenica da se SOMA toliko oslanja na priču da ti stvorovi nisu tu slučajno. Svako od njih ima svoju priču i, kako učite o njima, to im daje dodatnu dubinu i čini ih stvarnijima, a što su stvarniji, to onaj glasić u vama koji vam govori “to je samo igra” biva sve tiši. Jedina Ahilova peta ove igre su zagonetke kojih ima poprilično te ruše tijek igre. Jako brzo one postaju samo smetnja koju morate proći da doznate više o priči i krenete na sljedeću lokaciju. Jako je teško opisati išta o svim tim zanimljivostima u igri a da je ne pokvarim!
Igra za razmišljanje
SOMA je prava survival horor igra. Vi ste slabi, zbunjeni, sami, prisiljeni istražiti svoju okolinu u potrazi za odgovorima, složiti pozadinsku priču iz komadića informacija na raspolaganju i prošuljati se pokraj svega što bi vas moglo ubiti. Naletjet ćete na stvari koje vam neće odmah imati smisla, koje će natjerati Simona da preispita zdrav razum, a samim time i vi ćete razmišljati o sličnim stvarima pokušavajući naći smisao u svemu oko sebe. Što se mene tiče, igra koja me može natjerati da ovoliko razmišljam o definiciji stvarnosti zaista je predivno remek-djelo. Da se razumijemo, igra nije savršena i ne preporučujem je onima koji nisu sposobni uživati u igri kao u filmu ili knjizi. Ali ako tražite nešto što će vas dirnuti u razum, uplašiti, uznemiriti, potaknuti na razmišljanje i onda vas natjerati da preispitate vlastite zaključke, ne tražite dalje, SOMA je za vas!