Prema najnovijim spoznajama objavljenima prošlog tjedna, Zemljin prirodni satelit Mjesec znatno je mlađi nego što se dosad mislilo. Njegova starost “smanjena” je za čak 100 milijuna godina u odnosu na prijašnje procjene, kada se smatralo da je nastao prije 4,6 milijardi godina.
– Razvojem novih tehnologija i preciznijih uređaja dolazimo do novih spoznaja. Uzorci doneseni s Mjeseca stalno iznova istražuju i jasno je da je danas moguće znatno preciznije utvrditi njihovu starost negoli je to bilo moguće prije četrdesetak godina – kaže Ante Radonić, voditelj planetarija Tehničkog muzeja u Zagrebu.
Satelit pun nepoznanica
Inače, i samo podrijetlo Zemljina prirodnog satelita prilično je zadivljujuće i teško zamislivo. Naime, danas je na temelju raspoloživih podataka općeprihvaćena teorija da je Mjesec nastao nakon što je u Zemlju udario golem svemirski objekt, planet veličine današnjeg Marsa. Theia, kako astronomi nazivaju taj planet, svom se silom zaletio u naš planet, a materijal nastao u silovitom udaru, dijelovi otkinute Zemlje i Theije razletjeli su se u orbitu. Upravo od ovog materijala formirao se Mjesec, što dokazuju i izotopna ispitivanja materijala donesenog na Zemlju. Naime, Mjesec i Zemlja imaju gotovo identičan izotopni potpis, što bi, da nisu nastali od iste materije, bilo vrlo malo vjerojatno. Gotovo identičan jer dio materijala od kojega je sazdan Mjesec potječe i s Theije.
I pored svog silovitog i relativno neuobičajenog nastanka, Mjesec kojega gotovo svake večeri vidimo na nebu, izuzetno je neuobičajen svemirski objekt. Malo je poznato da se upravo na Mjesecu, na njegovoj tamnoj strani koja nikada nije vidljiva sa Zemlje, nalazi najveći krater u solarnom sustavu promjera nevjerojatnih 2500 kilometara.
Malo je poznato da na Mjesecu nema sumraka. Zbog gotovo nepostojeće atmosfere nema ni difuzije svjetla pa se noć i dan smjenjuju gotovo u trenutku. Kako nema vjetra ni padalina, otisci stopala Neila Armstronga koji je po njemu hodao 1969. još su uvijek vidljivi. I bit će vidljivi najvjerojatnije još milijunima godina ako to mjesto ne pogodi neki komet, a to je pak prilično vjerojatno, o čemu svjedoče i brojni krateri na površini našeg satelita. Samo na vidljivoj strani Mjeseca više je od 300.000 kratera promjera većeg od kilometra. Pod njegovom površinom događaju se golemi potresi koji, za razliku od potresa na Zemlji, traju i po sat vremena jer ne postoji vodena masa koja bi na sebe preuzela udar i stabilizirala tlo. Uopćeno govoreći, Mjesec je tako blizu, a tako nepoznat.
– O Mjesecu znamo vrlo malo, bez obzira na to što su ljudi već bili na njemu. Još imamo golemih prostora za istraživanje i otkrivanje. Uostalom, i čitava područja planeta Zemlje, poput Sahare, Antarktika ili oceana, neistražena su pa onda nije teško zamisliti koliko malo mi zapravo znamo o Mjesecu – kaže Radonić.
A o Mjesecu bi se vjerojatno znalo i manje da nije bilo – Hladnog rata. Kada već nije bilo stvarnih, globalnih sukoba između suprotstavljenih sila, i zapadni i istočni blok trsili su se pokazati svoju tehnološku, gospodarsku, a ali i vojnu superiornost utrkom u osvajanju Zemljina prirodnog satelita.
Ništa bez Hladnog rata
Iako se danas SAD percipira kao pobjednik ove utrke, stvarnost je ipak nešto drugačija. Pionir i definitivni lider osvajanja Mjeseca, barem u pedesetima i u prvoj polovici šezdesetih godina, bio je tadašnji Sovjetski Savez. Upravo je njihov program Luna “razbio led” u letovima prema Mjesecu. Luna 1 prva je svemirska letjelica koja je napustila Zemlju i prošla pokraj Mjeseca, Luna 2 bila je prva letjelica koja je kontrolirano udarila u Mjesec. Luna 3 bila je pak prva letjelica koja je snimila tamnu stranu Mjeseca. I sve se to dogodilo 1959. godine. A letjelica Luna 9 prva se 1966. kontrolirano spustila na Mjesec i otvorila put prvom letu s ljudskom posadom.
Naime, do toga trenutka znanstvenici na Zemlji nisu bili sigurni hoće li se letjelica zaustaviti na površini Mjeseca ili će jednostavno utonuti u njegovu dubinu. Iste su godine Sovjeti prvi na Mjesečevoj površini pokrenuli i rover, vozilo bez ljudske posade. Tek nakon toga SAD je uhvatio korak sa Sovjetima i, kako bismo sportskim žargonom rekli, “uz nadljudske napore” prestigao Sovjete. Američki je astronaut Neil Armstrong ipak bio prvi čovjek na Mjesečevoj površini. Iako još relativno nepoznat, Mjesec danas nije u središtu istraživanja raznih svemirskih agencija.
– Letovi na Mjesec jako su skupi. Polako se pripremaju istraživanja, ali bez nekih definiranih planova, sve što se radi, radi se samo na Zemlji. Japanci eksperimentiraju s materijalima koji bi teorijski mogli biti korišteni za gradnju nastambi, ali nema planova za letove – kaže Radonić.
Ipak, ambicije pojedinih zemalja ne remeti ni gospodarska kriza pa je gotovo sigurno da će sljedeći ljudi na Mjesecu biti Kinezi.
Kinezi vode istraživanja
Peking je svjestan da bi im uspješno slanje misije s ljudskom posadom na Mjesec osiguralo tehnološki prestiž i ugled, a oznaka porijekla “Made in China” napokon bi se zauvijek riješila stigme nepouzdane i nekvalitetne robe načinjene u priručnim manufakturama. Tomu se mogu dodati i sve glasnija razmišljanja da je Mjesec mogući izvor ruda, no malo je vjerojatno da bi se iskopine s Mjeseca mogle koristiti na Zemlji.
– Vjerojatnije je da bi se rude ili materijal s Mjeseca mogli koristiti u nekim budućim Mjesečevim kolonijama ili na svemirskim postajama u njegovoj orbiti. Slanje na Zemlju bilo bi preskupo – kaže Radonić.