Scott J. Shackelford profesor je poslovanja i etike na poslovnoj školi Kelley School of Business, na sveučilištu Indiana, a jedno od područja njegove specijalizacije posljednjih godina je i kibernetička sigurnost. Posebno pritom naglašava sigurnost demokratkih procesa – naročito imajući u vidu nedavna hakiranja koja su ugrozila ili su mogla ugroziti izborne procese u SAD-u, Njemačkoj, Francuskoj i drugim zemljama.
Kako Shackelford ujedno predaje i na MBA programu e-Leadershipa na Visokom učilištu Algebra, upravo na predmetu vezanom uz informacijske rizike i sigurnost, nedavno je i u Zagrebu održao predavanje o tome kako demokraciju učiniti otpornom na hakiranje. Je li hakiranje izbornih procesa nova pojava, zašto smo svjedoci sve češćih takvih vijesti i hoćemo li ikada dočekati primjenu elektroničkoga glasanja, samo su neka od ključnih pitanja na tom području.
Prošle se godine podiglo mnogo prašine zbog hakiranja demokratske konvencije u SAD-u. Stvari su postale još ozbiljnije kad se shvatilo da se radi o inozemnoj intervenciji u izborni proces jedne države.
– Da, u slučaju Sjedinjenih Američkih Država lani smo vidjeli dobar primjer upravo na hakiranju Demokratske nacionalne konvencije (DNC). Bio je to primjer kako strano upletanje odnosno hakerski napad mogu utjecati na percepciju birača. Curilo je pritom mnogo informacija, a također su objavljivane i lažne vijesti. Međutim, to nisu prvi takvi slučajevi; u povijesti ih je bilo znatno više nego što se to na prvi pogled čini, počevši od slučaja u Južnoj Africi sada već daleke 1994. godine.
Tehnološki izazovi i samo hakiranje informatičkih sustava nisu vjerojatno i jedini rizici koji prijete današnjim demokratskim sustavima?
Pravi je izazov s kojim se suočavamo to što ne postoji samo jedna ključna ranjivost koju treba popraviti kako bi demokracija bila otpornija na hakiranje. Pred nama je cijeli niz izazova: od strojeva za glasanje kakvi se koriste u SAD-u i još nekim zemljama, potom problema oko popisa birača pa sve do namjernog širenja lažnih vijesti. Trebamo biti svjesni svih tih ranjivosti kada razmatramo prijetnju demokratskim procesima.
Jesu li poslovni korisnici posljednjih godina naučili lekciju iz zaštite informatičkih sustava? Bilo je nekoliko zaista velikih provala i curenja informacija…
Da, vjerujem da tvrtke danas ozbiljnije shvaćaju područje kibernetičke sigurnosti i da mu tako i pristupaju. To je posljedica nekoliko velikih, značajnih globalnih hakerskih napada i curenja informacija iz velikih tvrtki tijekom posljednjih godina. Tvrtke danas više ulažu u kibernetičku sigurnost, zapošljavaju glavne direktore za privatnost, za informatičku sigurnost i slično. Ulažu mnogo više, ali uvijek jednostavno morate biti korak ispred hakera. Razumijevanje važnosti kibernetičke sigurnosti u poslovnom procesu moderne tvrtke upravo je glavna tema kolegija koji držim na MBA studiju učilišta Algebra u Zagrebu.
Neke su zemlje počele eksperimentirati s pilot-projektima elektroničkoga glasanja, poput Estonije, no radi se tek o začecima. Rješava li to neke od spominjanih problema? Hoćemo li uskoro vidjeti širenje sustava e-votinga u tzv. zapadnim demokracijama?
Nažalost, rekao bih da to nećemo vidjeti tako brzo. Tehnologija još ne pruža tu razinu sigurnosti da bi se omogućilo elektroničko glasanje u većem broju zemalja, iako postoje neke ideje da se primijene tehnologije kao što je blockchain, koji je inače tehnološka podloga za virtualnu valutu blockchain. Međutim, mislim da će biti velik problem kako skalirati tu tehnologiju da dođe do široke populacije.
Ako u tu priču s elektroničkim glasanjem idemo kako bismo podigli razinu povjerenja u izbore te tako postigli prihvaćanje i podršku elektroničkoga glasanja među općom populacijom, mislim da će biti dosta teško educirati ljude o nečemu tako kompleksnom kao što je blockchain i objasniti im zašto bi u tu tehnologiju trebali imati povjerenja. Zanimljivo, čini se da je današnji kratkoročni trend da se ide više prema glasanju na papiru, a ne prema novim tehnologijama. Vidjeli smo to i na nedavnim izborima u Nizozemskoj i Francuskoj gdje se sve radilo isključivo na papiru.