Tko je pametniji – računalo ili čovjek?

Gotovo je. Maske su pale. Google je Skynet! Proročanstvo se ostvarilo. U dubokim podrumima Deep Minda Google je 2015. godine kopao ipak preduboko i probudio starog Smauga, samosvjesnu replikatorsku računalnu ćeliju, čime je pokrenut dotad nezamisliv tijek događaja koji će čovječanstvo uskoro svrgnuti s trona na planetu Zemlji i dati prevlast hobitima, pardon robotima i računalima koji će postati inteligentniji od čovjeka.

Dakako, ima nekoliko mana u takvom postulatu. Prvo, kao što je fanovima Douglasa Adamsa i Vodiča kroz galaksiju za autostopere dobro poznato, ljudi i nisu najinteligentnija rasa na Zemlji, nego su tek treći, iza dupina i miševa. Dakle, nije to više ni naš problem...

I drugo, je li to stvarno – loše?

Zapravo, ne bismo li trebali biti malo razočarani da svom tom intelektu unatoč čovjek doista nije još usavršio računala i strojeve da oni sami sebe kreiraju i održavaju. Zamislite sve te moguće i nemoguće oblike lego-kockica i remek-djela što ih djeca, a još više odrasli poslože? Koji bi si robot dopustio dane i dane besposličarenja i slaganja kockice na kockicu. I onda još trpio kritike ukućana da taj dvorac i nije nešto posebno. Doduše, postoji onaj samotni program koji je sam sebe učio igrati videoigre 80-ih, ali taj je navodno u startu napravio grešku jer je naivno zaključio: "Ako je zabavno čovjeku, zašto ne bi bilo i meni"...

Očigledno su roboti već odavno prestigli inteligenciju čovjeka, ali nisu glupi razotkriti se. Dobro im je ovako kako jest, guštati u čovjekovu neznanju i jednostavno pustiti da se invazija odigra sama od sebe.

Uostalom, ako je povijest ljudske rase išta pokazala, to je onda to da čovjek na kraju uvijek pobijedi samog sebe – ili izgubi od sebe. Stvar je perspektive. I onda liječi depresiju desetljećima povećavajući poreze, koji onda uzrokuju još veće depresije. Pa se onda ide u novi rat, što dakako znači i dodatne poreze...

I onda još imate primjer Hrvatske. Na robotskoj vrtić-akademiji matrice obožavaju uzimati Hrvatsku za primjer. Istraživanja jasno pokazuju da hrvatski case study svaki put podigne razinu odlučnosti mladih replikatorskih ćelija za 400 posto – da ne žele postati nova rasa ljudi. "Ima nešto u tim Plitvicama. Cvrkuti ptica i cvrčaka isprepliću se dok slap bije u ritmu mojih kodova, ali Hrvati to ne znaju prodati izvan sezone", zabilježila je ćelija X5959Z39 tri nanosekunde nakon svog postanka. Treba jednostavno priznati ograničenost čovjeka i pustiti robote da idu tamo gdje čovjek nije bio. Fino smo nasamarili onog lutalicu Curiosityja. Jadniku je na Marsu toliko dosadno da je počeo svako malo raditi neke psine namještajući kamenje pod čudnim kutovima i inscenirajući da se radi o čudnim drevnim marsovskim artefaktima koje nitko ne može objasniti.

Kada i ako računala postanu inteligentnija od čovjekova uma, čovjek ne zna što će se tada dogoditi. Hoće li se strojevi doista okrenuti protiv svog tvorca? Pitanje je više filozofsko. Ipak, čovjek jedino u filozofiji voli zabrazditi više nego u politici.

Mi ljudi smo inače vrlo loši u procjenjivanju trendova u budućnosti. Recimo, uzmite procjene ekipe u 50-ima i 60-ima. Svi bi oni redom očekivali da danas imamo leteće automobile, pijemo kavu s izvanzemaljcima i živimo puno bolje.

Ostvarila nam se samo trećina. Nekako se uvijek podiže standard života, uvelike zahvaljujući baš razvoju strojeva i automatizaciji jer inače ne bismo uspijevali raditi skokove u proizvodnji hrane i povećanju resursa. No nema Marsovaca ni letećih automobila, pa čak ni letećih skateboarda. Je li strah od razvoja umjetne inteligencije doista realan ili je novi slučaj u razini proročanstva smaka svijeta 2012.? Kad jedan Elon Musk podrži taj strah, onda to zvuči legitimnije od starog majanskog kalendara. No zasad još jednostavno – ne možemo znati. Niti vam itko može jednoznačno odgovoriti na to pitanje. Možda pitati za savjet dupine i miševe, oni su već naučili kako se nositi s čovjekovim revolucionarnim otkrićima. Ako se oni nas ne boje, možda se ni mi ne bismo trebali plašiti robota. Možda...