Iako je japanski profesor Tomotaka Takahashi nedvojbeno zanimljiv lik, svejedno nas je začudila posjećenost njegova jučerašnjeg predavanja na zagrebačkom Fakultetu elektrotehnike i računarstva. Sala D1 pozamašnih je dimenzija, doista poput sabornice, no unatoč tome bila je ispunjena do kraja. A imala je zašto i biti. Japanski je znanstvenik smireno i koncizno opisao što nas čeka u, po njemu, ne tako dalekoj budućnosti. Zorno je to i prikazao. Njegovi roboti humanoidi Evolta, Robi i RoBoHon izazvali su val simpatija u dvorani. Sposobni su doista za svašta.
Prvi robot kod Ovidija
Mogu se verati po užetu, raditi sklekove, fotografirati, slati poruke, odgovarati na glasovne podražaje. Oni su dobrodošlica u budućnost u kojoj su roboti sastavni dio ljudskog života. No nije sve počelo u 21. stoljeću. Roboti okupiraju ljudsku maštu već doista stoljećima. Neka značajna djela u literaturi njima se bave čak i kao glavnim likovima. Veliki američki izdavač Barnes & Noble prošle je godine sastavio listu robota opisanih u literaturi. Prva na njoj, Galateja iz Ovidijevih Metamorfoza, bila je kip koji je napravio Pigmalion. Razočaravši se u žene, Pigmalion je počeo obožavati Galateju, a nju je oživjela Afrodita. Bio je to prvi primjer čovjekove želje da oživi predmet.
U Neuromanceru Williama Gibsona iz 1984. godine glavni su likovi Wintermute i Neuromancer, dva superračunala-blizanca, koje se drži odvojenima kako ne bi stvorili prevladavajući sustav umjetne inteligencije. Krenimo i prema nečemu malo zabavnijem. Marvin Paranoični Android jedan je od zanimljivijih likova u Vodiču kroz galaksiju za autostopere Douglasa Adamsa. Zaplet je u tome što, umjesto da Marvina njegovo ogromno znanje čini nadmoćnim, ono ga u stvari sputava. On je zbog njega depresivan i jedino o čemu se može se njime razgovarati besmisao je života. U romanu Luna je okrutna ljubavnica Roberta A. Heinleina Mike je operativni sustav o kojemu ovisi kolonija na Mjesecu. On odjednom odlučuje postići svjesnost, nastoji naučiti temelje humora te ostale ljudske osobine. Zanimljivo, Mike je ime dobio po Mycroftu Holmesu, Sherlockovu bratu. A Holmes zato što je puno Mikeovo ime “High-Optional, Logical, Multi-Evaluating Supervisor, Mark IV”. Naravno, nijedan popis robota otisnutih na papiru ne bi bio potpun bez HAL-a 9000. Arthur C. Clarke ga je u svojoj 2001: Odiseji u svemiru također učinio operativnim sustavom koji poprima ljudske osobine. One lošije, dakako. Tko se ne sjeća njegova: “I’m sorry, Dave, I’m afraid I can’t do that.”
Popis robota s ekrana ne možemo pak započeti ničim drugim nego Terminatorom. Ne treba tu puno duljiti, Arnold Schwarzenegger kao bešćutni ubojica ispod čije se umjetne kože krije robot ostaje možda i najupečatljiviji lik filmske povijesti. No već je Fritz Lang u Metropolisu predstavio Mariju, dvojnicu ljubavi glavnog lika. Bio je to tek nagovještaj kamo će znanost u tom smislu odvesti čovječanstvo.
I supruge su roboti
A onda je tu Blade Runner. On nije “pravi” robot, no ipak je djelo bioinženjeringa te ga je teško razlučiti od prosječna čovjeka. Takvi replikanti u filmu imaju dušu, a umiru na načine slične ljudima. Ako je Terminator ubojica, Robocop je sila dobra koju ipak stvara pomaknuti um. Jasno, ne radi se o robotu u cijelosti, već o nadogradnji koje smo često svjedoci i danas. Zanimljivo je u tom Verhoevenovu remek-djelu vidjeti sukob ljudskog i robotičnog u istom tijelu. Trebamo li uopće podsjećati na Transformerse? Za mlađe generacije oni nisu roboti, nego kult. Strojevi koji brane Zemlju od apokalipse po potrebi su automobili ili ratni strojevi, ali u oba slučaja vrlo zabavni. Završimo nečim atraktivnim. Stepfordske supruge mračna su komedija koja ženu pretvara u automatizirano biće bez svijesti i poimanja, i to samo da bi glavni likovi shvatili da doista i jest riječ o robotima. Sve u svemu, umjetnici oduvijek u robotima vide prijetnju čovjeku, o čemu je pisao još i Isaac Asimov. Dolazi li vrijeme kada će ih svakodnevica demantirati?
Eh to me podsjeća na film "Ja robot" gdje je glavnog lika glumio Will Smith. Radnja je smještena u Chicagu 2036. godine. Film počinje sa prikazom glavne ulice Chicaga na kojoj "zuje" humanoidni roboti na sve strane, a koje je designarila i napravila US Robotics (koja reklama za kompaniju). Elem dakle glavni lik ne podnosi te robote iz razloga što mu nisu spasili roditelje kad su ovi pali s autom u rijeku. On je doživio strašan šok, bio na bolovanju, pa se vratio na posao detektiva gdje je dobio zadaću da istraži tajanstvenu smrt glavnog dizajnera tih robota. I onda je krenulo, počelo se događati sve i svašta; roboti krenuli u otvorenu pobunu protiv ljudi, ukratko dar mar na sve strane. Da bi onda glavni lik zajedno sa pomoćnicom pokojnog dizajnera došao do središnjeg kompjutera firme US Robotics glavnog pokretača i organizatora pobune robota. Naravno, događa se happy end, glavni lik pobjeđuje kompjuter u neviđenoj borbi i ukratko gasi pobunu robota. Poruka filma? Pa više nego jasna - u budućnosti, a vjerojatnost opće robotizacije modernih zapadnih društava je više nego izvjesna, je androidna revolucija.