Vjerojatno nema dobre teme o glazbi ili sportu na domaćoj Twitter sceni bez dovitljivih tweetova Krešimira Zorića, poznatijeg kao @kresoz. Otkrivamo vam tko se krije iza tog zanimljivog profila. Iako mu na profilu piše da svira gitaru, Zagrepčanin, etefovac (danas FER), na pragu 40. još čeka prve sate tečaja koji je davno kupio na Kolektivi... Uz posao i obitelj puno vremena posvećuje baš glazbi i sportu pa prema tim ljubavima često organizira i godišnje odmore. Tako je tijekom Svjetskog nogometnog prvenstva objavio cijeli niz živopisnih tweetova i fotki iz Brazila razbijajući predrasude o opasnom Brazilu.
Dugo već tvitaš, kako je to kod tebe krenulo, jesi se odmah zakačio ili je to bilo postupno?
– Piše da sam se registrirao 2009., ali zakačio sam se tek u jesen 2011. kada sam proveo pet dana na delti Mississippija na jugu SAD-a, gdje sam imao višak vremena pa sam počeo na Twitteru pisati o svemu što vidim po blues-gradićima. Tada sam imao možda stotinjak followera, ali ubrzo mi se većina njih javila s tweetovima podrške da nastavim pisati i da me redovito čitaju.
Pretpostavljam da više voliš Twitter od Fejsa, zar ne?
Definitivno Twitter. Imam i Facebook, ali gotovo ga i ne koristim. Često prijatelje nagovaram da uđu u svijet Twittera i tada obavezno moram pobijati njihov argument “ma to je isto kao Facebook”. Nije isto, naprotiv. Na Twitteru sam odabireš krug ljudi s kojima komuniciraš, veliku većinu njih ne poznaješ osobno, a i taj veći stupanj anonimnosti na Twitteru daje dodatnu dimenziju iskrenosti. Sviđa mi se usporedba koju sam davno u nekom tweetu pročitao: “Facebook su ljudi s kojima si išao u razred, Twitter su ljudi s kojima želiš da si išao u razred”.
Tweetovi su ti zanimljivi, ponekad i oštri, ali gotovo uvijek dovitljivi i zabavni. Je li ti uvijek išlo pisanje?
Ne, prije Twittera nikada nisam pisao ništa javno. Posljednjih nekoliko godina povremeno, kad stignem, napišem recenziju glazbe ili koncerta za glazbene portale. Podigao sam i blog (Uljesura.com) na koji prebacim neke od tih tekstova, one za koje mislim da su dobri. Valjda je to ta kriza srednjih godina, neki kupe motor, ja sam počeo pisati.
Foto: Tomislav Miletić/PIXSELL
Kako gledaš na domaću Twitter scenu, kakav ti se čini diskurs na domaćem timelineu?
Jesi li i ti primijetio koliko je naša Twitter scena promjenjiva? Dosta veterana koji imaju više desetaka tisuća tweetova u arhivi gotovo uopće više ne tvita, tu i tamo napišu nešto kurtoazno. Valjda su prijašnjih godina napisali sve što su imali? S druge strane pojavljuju se novi profili koji ispaljuju puno svježeg i zanimljivog sadržaja. Recimo, moj aktualni timeline podosta se razlikuje od onog, recimo, početkom 2013. godine. Meni je to dosta zanimljiv fenomen.
Je li Twitter postao utjecajan alat u Hrvata ili je još underground?
Underground. Za širu popularnost Twittera mislim da bi se na njemu trebale više angažirati poznate javne osobe, a one ga minimalno koriste ili ga koriste na pogrešan način. Rijetki su pozitivni primjeri poput Rippera iz Pipsa (@astrotata) ili Marijana Bana (@ruzina) koji će na Twitteru komentirati utakmicu koju gledaju ili jednostavno tvitnuti sliku panorame Bračkog kanala koju su upravo uslikali sa svog motora.
Dok su mnogi od nas imali možda i jednu nesigurniju sliku Brazila, iz tvojih se komentara činilo da je pitanje sigurnosti preuveličano. Opiši nam svoja iskustva?
Na put u Brazil krenuo sam opušteno, bez straha, vjerojatno i zato što sam 2010. bio u Južnoj Africi kada su naši mediji također naglašavali statističke stope kriminala i vadili priče iz južnoafričkih crnih kronika. Ljudi su se maltene opraštali sa mnom kada bih rekao da idem u Johannesburg. Na kraju je ispalo da je za vrijeme SP-a Južnu Afriku posjetilo gotovo pola milijuna stranaca i nikom se od njih ništa nije dogodilo. Isto je bilo i sada u Brazilu, nisam tamo čuo da je itko od navijača imao stvarnih problema s kriminalom, ali je većina bila napeta i stalno na oprezu zbog priča kojima su ih plašili prije puta.
Istakni nam anegdote koje su te se najviše dojmile i ostale ti u pamćenju.
Dvodnevna tura po džungli, u području 1000 km daleko od Manausa, sam s vodičem koji ne zna ni riječ engleskog, nešto je što se pamti. Pa oduševljenje i gostoljubivost cijelog indijanskog plemena kada im se nenajavljen u selo spusti pokisli dvometraš.
Odmah nakon ovog intervjua opet si na putu, znači vidimo te na Twitteru?
Idemo u Englesku, najprije na Womad festival, gdje dominiraju “world music” izvođači, pa zatim i na Cambridge Folk Festival, mali festival u parku u Cambridgeu. Naravno da ću tvitati s puta, kao i uvijek dosad.
Zašto imaš avatar slavnog strip-junaka Mr Noa? Je li to razlog što si se odlučio ići u Brazil. Čitaš li još stripove?
Još od prošlog SP-a planirao sam otići u Brazil i vidjeti Manaus pa mislim da sam s tim na umu i postavio Mister Noa za avatar. Stripove stalno kupujem i čitam, neuspješno pokušavam šestogodišnjeg sina uvjeriti da su mu stripovi zanimljiviji od igrica na mom smartphoneu. Ali u nekim drugim odgojnim naporima postigao sam uspjeh, dugo sam se trudio dijete zainteresirati za nogomet, popunjavali smo svaki Paninijev album koji je izašao i napokon smo došli do toga da dijete u lipnju nije išlo spavati nijedan dan prije ponoći, dok ne završe utakmice.