U deset mjeseci ove godine na našim je cestama poginulo devetero djece, od toga troje kao putnici u automobilu. Još je 1042 djece ozlijeđeno, navode iz Ministarstva unutarnjih poslova. No, iz MUP-a nam nisu mogli odgovoriti na pitanje koliko je vozača kažnjeno jer djecu ne prevoze pravilno vezanu u dječjim sjedalicama, već riskiraju da djeca u slučaju nesreće poginu nakon nekontroliranog leta kroz vozilo, sudarajući se sa sjedalima, drugim putnicima i, na kraju, s vjetrobranskim staklom.
Evidencija MUP-a, naime, pod zajedničku stavku zbraja prekršaje članka. 163. Zakona o sigurnosti prometa na cestama, članka koji propisuje da svi putnici u vozilu moraju biti vezani sigurnosnim pojasom, dok je za djecu do 12 godina propisana i upotreba posebne sjedalice, odnosno postolja. Tako su '‘plavci'’ u prvih deset mjeseci ove godine zabilježili ukupno 70.368 prekršaja spomenutog članka 163., dakle 70.368 slučajeva da vozači nisu sigurnosnim pojasom vezali sebe, niti su na to upozorili putnike, niti su se pobrinuli za sigurnost djece putnika.
Kazna je jednaka
Kao što (ne)vezanje pojasom odraslih i djece spada pod isti članak zakona, i u istu statističku '‘košaru’', tako je jednaka i kazna. Ne veže li vozač sebe u automobilu, riskira li svoj život, kazna iznosi 500 kuna. Ako djetetu ne osigura adekvatnu sjedalicu i ne veže ga u njoj kako bi mališanu omogućio siguran prijevoz, kazna je također 500 kuna. To smatramo jednom od nelogičnosti našega zakona jer vozač, odnosno odrasla osoba svjesno riskira i svjesno ignorira sigurnosni pojas. Dijete u automobilu nema ni izbora ni znanja kojim bi se samo izborilo za vlastitu sigurnost.
Umjesto djeteta trebali bi se za njegovu sigurnost pobrinuti roditelji, koji to često ne čine, i zato bi kazna u ovom slučaju trebala biti veća. Kao dokaz toj tvrdnji nameće se zadnji tragičan slučaj u kojem je 6-mjesečna beba poginula jer ju roditelji nisu prevozili vezanu u autosjedalici, već u košari na majčinu krilu, na suvozačevu sjedalu. Putnička kabina Passata u nesreći nije stradala, što govori da sudar nije bio snažan. No, s unutrašnje strane vjetrobranskog stakla vidi se trag udarca. Dijete to nije uspjelo preživjeti. Jasno je da je pogibija djeteta njima najveća kazna, no činjenica je da su roditelji krivi za smrt djeteta i da za to trebaju i pred zakonom odgovarati.
Svjesno riskiraju
Da takva praksa prijevoza djece nije rijedak slučaj, može svakoga dana svjedočiti svatko tko se u vožnji osvrne oko sebe. Djecu prevoze vozači u svom krilu, na suvozačevom sjedalu, između prednjih sjedala... Još je šok zbog pogibije 6-mjesečne bebe bio svjež, kad je pred dječjim vrtićem moje kćeri djevojčica od 4-5 godina na pitanje ‘'mogu li se voziti napred'’ od svoje majke dobila potvrdan odgovor. Ako se od 70.368 prekršaja zbog nekorištenja pojasa, odnosno dječje sjedalice većina ne odnosi na ugroženu sigurnost djece, trebalo bi biti tako. Policajci ne moraju po cestama ganjati roditelje. Dovoljno je da pričekaju pred bilo kojim dječjim vrtićem i državni će proračun brzo ojačati.
No, iz MUP-a nam nisu mogli odgovoriti na pitanje koliko je vozača kažnjeno jer djecu ne prevoze pravilno vezanu u dječjim sjedalicama. Zgodno. Stvarno je žalosno kako se odnosimo prema zakonima ali ruku na srce; ne znam koji bi to policajac morao biti (valjda sa doktoratom iz prava) koji bi mogao poznavati napamet sve zakone koje smo donjeli. A ima ih fala Bogu cijela šumetina i to neprohodna i to samo zato kako bi ih mogli zaobilaziti. Npr. vožnja bicikla sa zaštitnom kacigom (ko to nosi), pa telefoniranje i sms-anje u vožnji (koliko ugrađenih sistema za komunikaciju bez držanja mobitela), vožnja sa neispravnim farovima, pokazivačima smjera i slično. Kako policajac može znati da li je dijete posjednuto u ispravnu dječju sjedalicu.