Baš me briga za turističku sezonu!

SUBOTA 26. 7.
U redu pred Biškupićem
Sjećate li se književnog diva Gorana Babića koji je u komunizmu u zagrebačkom listu “Oko” promicao “novi” političko-estetski mainstream, trend i ukus da bi poslije, sve do danas, četnikovao po beogradskom i ostalom srpskom tisku? Kako ga se ne biste sjećali kad ga i sada u Zagrebu slavi fukara kakva je i on, dok Jurica Pavičić, uz politički svjetonazor i prozivačku strast, baštini i njegovu iluziju da nekoliko frustriranih ljevičara koji drže da je hrvatsko domoljublje jedina tamna mrlja na ovom planetu može tvoriti središnji tijek hrvatske kulture? Aktualna hrvatska književna, filmska, kazališna, slikarska... proizvodnja nije ništa drugo doli red od nekoliko stotina “stvaralaca” pred blagajnom ministra Biškupića (koji je svojedobno financirao i Gorana Babića!) i nekoliko stotina snobova koji “konzumiraju” njihova djela. Ali, eto, J. Pavičić, koji se također ubacuje u red pred Biškupićem, danas je i hvalospjev slavnoj Frljićevoj predstavi na Splitskom ljetu iskoristio da što više u stranu gurne Aralicu i društvo ne bi li za estetiku njegovih istomišljenika ostalo što više prostora i novca. 

NEDJELJA 27. 7.
To je prava socijaldemokracija  
Ako je u definiciji i programu socijaldemokracije glavna briga i bitka za interese radništva, Milanovićev SDP je sve bliže tim izvornim zadaćama. Eto, osudili su način na koji je u Zagrebačkoj zračnoj luci dočekan Zvonko Bušić, pa su se tajkunima i drugim tlačiteljima radništva tresle gaće, a oduševljavalo se stotine tisuća nezaposlenih, stotine tisuća zaposlenih s mizernim plaćama i stotine tisuća umirovljenika na rubu gladi. Jer, i malom djetetu je poznato da je za sve nevolje tih milijuna Hrvata kriv Bušić. Također, Zoran je Milanović danas bio na proslavi 27. srpnja u Srbu, na dan na koji se nekad obilježavao ustanak u Hrvatskoj. Neki su desni portali napali i tu proslavu i Milanovića jer, pišu, 27. srpnja 1941. godine u Srbu nije bio nikakav antifašistički ustanak, nego su učinjena neka četnička zlodjela u sklopu širih četničkih zvjerstava u Hrvatskoj i BiH. Prvo, ti desničarski portali smeću s uma da su u Srbiji četnici rehabilitirani kao antifašisti, i drugo, za prosperitet socijaldemokracije u Hrvatskoj vrlo je važno nadjačati Sanaderov “Hristos se rodi!” pa makar to bilo u stilu Draže Mihailovića!

PONEDJELJAK 28. 7.
Hrgović je Mamićeva žrtva 
Novine su i danas pune Mirka Hrgovića, njegovih tolerantnih reakcija na navijački palež lutke na kojoj je bilo njegovo ime, čak i izjava braniteljskih udruga. Na simboličan način bit stanja u Dinamu iskazao je Zdravko Mamić, koji je potkraj proteklog tjedna bio odlučio da se Dinamova utakmica s Rijekom igra bez publike. Naime, mnogo bi više bila u pravu publika kad bi učinila obratno – kad bi Mamićevu Dinamu zabranila igrati na maksimirskom stadionu. Jer, to je gradski stadion, koji je sagrađen i koji se održava novcem Zagrepčana, a služi gotovo isključivo za bogaćenje braće Mamić. Svaki euro koji braća Mamić danas imaju – a imaju ih desetke milijuna – doslovce je ukraden građanima metropole koji financiraju i stadion i klub što ga je Mamić pretvorio u privatnu tržnicu gdje je prodajama i kupnjama igrača Dinamovu igru srozao do nezapamćeno niske razine. Slučaj Hrgović je nevažna posljedica lupeštva Mamića i “tima” zagrebačkih političkih moćnika koji su teror svojih partizanskih očeva iz hercegovačkih, imotskih, ličkih i inih vukojebina prenijeli u Zagreb.

UTORAK 29. 7.
Baš me briga za turističku sezonu! 
Je li ovogodišnja turistička sezona lošija od prošlogodišnje, hoće li prihod od turizma biti devet ili sedam milijardi eura? To me se baš nimalo ne tiče! Nju su posvojili ministri Bajs i Šuker i ostali manipulatori velikim brojevima kao važnim činjenicama za financijsko stanje države, ali brojevima koje milijuni običnih ljudi ne mogu osjetiti kao boljitak u svojoj materijalnoj svakidašnjici. Za Hrvatsku je mnogo važniji dobar urod pšenice i kukuruza, uzgoj stoke mnogo veći od dosadašnjeg i druge proizvodnje koje bi bile konkurentne barem u Hrvatskoj i sličnim zemljama. Svako nas ljeto političari, mediji i turistički djelatnici teroriziraju ispunjenim ili iznevjerenim očekivanjima od stranih stražnjica koje, istina, na plažama – u što se ovih dana uz more oko Makarske i uvjeravam – mogu biti jako lijepe i neprocjenjive vrijednosti, prema kojoj je zanemarivo i Bajsovih osam milijardi eura.

SRIJEDA 30. 7.
Šeksov užitak u blizini žrtve 
Tko bi to htio nauditi Vladimiru Šeksu koji je u vlasti i Saboru poslovičan i trajan kao slonovi u zoološkom vrtu te treba biti pod zaštitom redarstvenika? Čitam danas u jednom listu reportažicu o tome kako ga zadarska policija čuva dok se odmara u vikendici u Punta Skali. Premda je u tekstu naglasak na sigurnosti, novinar piše kako u prostranom dvorištu njegove vikendice “vrtlari zadarske tvrtke Rajski vrt sade ukrasno bilje i zelenilo”. Rajski vrt zaslužuje čovjek koji je u domoljubnom zanosu za ratnog heroja Antu Gotovinu složio neponovljivi buket od četiri ruže: locirati, identificirati, uhititi, transferirati! Takvom je Šeksu očito neugodno što ga čuvaju, te će reći: “Pobjegnem im jedino kad plivam”. Kako ne bi bilo neugodno čovjeku nad kojim bdiju policajci iz Zadra, a iskazao je toliku ljubav za njihova najomiljelijeg i najpoznatijeg sugrađanina!? Ima li išta prirodnije nego da se Šeks sa svojom razdraganom obitelji odmara nadomak kuće i rodbine Ante Gotovine: nije ni prvi ni posljednji od političara (šef mu je u tome uzor) kod kojih blizina žrtve pojačava užitak u moći.

ČETVRTAK 31. 7.
Tko ne ostane dijete...
Navikao sam na samoću, ali volim društvo, no ne bilo kakvo, pogotovo ne ono koje mi nameće neka obveza ili društvena forma. Ovdje na godišnjem odmoru u zavičaju pohodiše me iznenada protekle večeri trojica prijatelja iz susjednog sela. Bliski smo po godinama, starimo, starimo, ali su nam jezici sve mlađi. Dva ugodna sata uz vino, ali uz još nešto – uz dragocjeni osjećaj da se ne razlikujemo, da nitko u razgovor ne unosi svoje društvene titule, specijalne statuse, bogatstvo ili bilo kakvu drugu iznimnost. Prava ljudska druženja i u poodmaklim godinama ista su kao i druženja u pučkoj, osnovnoj i srednjoj školi ili u studentskim godinama. Tko ne sačuva “demokratičnost” djetinjstva i mladosti, postaje umjetan, izvještačen, određen onime što mu je povećalo važnost, ali uništilo skromnost i poniznost koja nam je u ovim svetim kućama od vječnoga kamena bila duhovna hrana važna kao kruh i mlijeko. Tko ne ostane dijete kakvo je bilo u tim kućama, postane lupež, ubojica ili izdajica!

PETAK 1.8.
Kako što više nauditi Laptalu
Ne jenjava, dapače, širi se i učvršćuje kao nacionalni pokret – pravljenje goleme štete Kristi Laptalu. Prvo, posve je nevjerojatno da je grčki sud na 14 godina zatvora osudio nevina čovjeka. I drugo, jednako je nevjerojatno da će više sudske instancije u Grčkoj pod pritiskom iz Hrvatske donijeti odluke za Laptala bitno povoljnije. Takvim odlukama priznale bi da je sudstvo u Grčkoj nepravedno, da je Grčka, koja je članica Europske unije i, htjeli mi to ili ne, baš po svemu važnome respektabilnija od Hrvatske, popustila pred zemljom koju su njezini vladajući političari učinili kolonijom EU i po kilavom sudstvu glasovitom u svijetu! Što god “potpora” Laptalu bila veća, što god mi više psovali Grčku i njezino sudstvo, što god uvjerenje u našu i Laptalovu nevinost bilo upornije, i što god se više širilo uvjerenje u grčku krivnju – osuđenom hrvatskom brodskom kapetanu bit će gore i teže! Ako nemamo dovoljno inteligencije da to shvatimo, onda su nam sumnjivi i razlozi i argumenti kojima svaki dan mašemo baš kao zastavama. U pravilu, što se zastavama žešće maše, istina se i pravda više rastjeruju.