Bebić je Ivi ostao drug

Barba Luka je zaista ispao drug. I to istinski. Pravi drug. Da ga poželiš! Prijateljski, drugarski, frendovski... za pritvorenog prijatelja Ivu Sanadera ponudio je pod hipoteku staviti svoju kuću u Komarni kako bi ovaj mogao izići iz Remetinca. I u pravu je kad kaže da se prijatelji poznaju u nevolji. I da njemu nitko neće određivati tko mu je prijatelj. Barba Luki se, osim drugarske geste, mora priznati i spremnost da se doslovno nađe u situaciji “jedan protiv” sto. Udarili su po njemu i u stranci, i analitičari, i odvjetnici, i suci. Ali ne bez razloga. Luka Bebić, građanin, ima pravo svojom imovinom jamčiti kome god hoće i što god hoće, i to se apsolutno nikoga ne tiče.

Ali Luka Bebić predsjednik Sabora u sasvim je drugoj situaciji. I nemoguće je odvojiti Bebića šefa Sabora od Bebića građanina, običnog čovjeka. Bebić, prvi čovjek parlamenta, najvišeg predstavničkog tijela, neposredni je predstavnik građana i s te pozicije apsurdno je da svojom imovinom jamči za čovjeka kojem nad glavom visi niz optužnica ukupno teških sto milijuna kuna. I to optužnica prema kojima je Sanader novac zamračio i na račun tih istih građana od čijeg se novca puni državni proračun. Ali i od čijeg se novca od naplate, primjerice, cestarine financiraju tvrtke koje su poslovale s Fimi medijom, agencijom koja je bila pravan Sanaderu i ekipi za izvlačenje novca iz državnih tvrtki.

No, čudi da nitko iz oporbe u Bebićevoj jamčevini ne vidi ništa sporno. Ili da pak poruči, poput jednog SDP-ovca koji se zaklinje u borbu protiv korupcije, da je to unutarnja stvar HDZ-a! Pa, blago nama s takvim zastupnicima. No, glasni, kada je riječ o službenim izjavama, nisu bili ni u HDZ-u. A njima je tek moralo biti iznimno neugodno. Kada se samo sjete kako su pokorno pred Šefom klimali glavom, slagali se s njegovim idejama, potezima u Vladi, stranci... Kako su dopustili da on misli njihovom glavom i kako su ga poput sjene pratili gdje god se dr. Ivo uputio kao predsjednik Vlade ili šef stranke. I kako su ga se potom odrekli. Kao da nikad nije niti postojao. Jednostavno su ga izbrisali. Sada se pravo hadezeovski dodvoravaju Šefici. Baš onoj koju je taj isti omraženi Sanader odabrao i postavio za šeficu Vlade i HDZ-a.
I onda se u offu usude komentirati kako se Bebić jamčevinom odužuje Sanaderu jer ga je postavio za predsjednika Sabora, što ovaj nikada nije ni mogao sanjati da će biti. Da, i u tome ima istine, naravno. Ali u HDZ-u ima na pretek onih koji su se bivšem šefu iz istog razloga mogli odužiti drugarskom hipotekom ili gotovinom za izlazak iz pritvora. Pa Jadranka Kosor bi, prema toj logici, trebala biti prva. Ali, eto, nema poput barba Luke dvije kuće, pa stan, pa brodicu, pa neka zemljišta, pa štošta. Ima jedan stan. Kako je do njega došla, za neki je drugi komentar. Kada je Sanader šmugnuo iz Vlade i iz stranke, iako se iz sjene nadao konce držati u rukama, hadezeovci su se natjecali izgovarajući gluparije kako je vrijeme da se Šef odmori, kako je za Vladu, državu, građane i njih same učinio puno i previše. Čak i kada je čovjek dao petama vjetra, još su ga se bojali i smišljali za njega što ljepše riječi. Kasniji scenarij dobro je poznat. Sad se natječu koji će živopisnije i sa što više epiteta opisati njegovu napuhanost, autoritarnost i sl.

E, gledajući tako, vraćamo se na početak priče i ponavljamo da je Bebić drug. Dosljedan do kraja. Prijatelj i kad je dobro, prijatelj i kad se tone do dna. Ipak, jedan detalj remeti tu sliku. Bi li Bebić, da je na sredini mandata, a ne tek koji dan do raspuštanja parlamenta, pristao jamčiti za utamničenog druga. Tada bi se glasnije tražila njegova ostavka s mjesta predsjednika Sabora. Ma koliko se on pozivao na Ustav i na to da je svatko nevin dok mu se ne dokaže suprotno. Zaista bi bilo apsurdno da parlament vodi čovjek koji je osumnjičenom za kriminal omogućio izlazak iz zatvora. Apsurdno je i ovako iako je do raspuštanja Sabora ostao koji dan, a Bebić ostao prijatelj do kraja.