Bejzbol-palice na lomaču

U slučaju kolege Dušana Miljuša, napad bejzbol-palicama praktički se odmah probio u političku temu broj jedan. Koji tjedan prije, na isti je način teško ozlijeđen šef gradskih cesta, esdepeovac Igor Rađenović. Poznajem obojicu, jednog bolje, drugog površnije i unatoč tome, oba događaja držim jednako potresnima, iako je jasno zašto nisu dobila podjednak medijski odjek.

Dušan Miljuš, moj dugogodišnji kolega u Večernjem listu u kojem je ispekao zanat i stekao novinarsku afirmaciju, i danas je zaposlenik jakog medija.
Snažno medijsko zaleđe pomoglo je da se njegov slučaj vrlo brzo probije u fokus politike, koja uostalom jedina raspolaže instrumentima što mogu stati na kraj profesionalnoj upotrebi bejzbol-palica u “nesportske” svrhe.

Na žalost, tek bi od slučaja Miljuš mogle profitirati sve ostale medijske i izvanmedijske žrtve premlaćivanja tim opasnim rekvizitom. Premlaćivanje kolege novinara iz Jutarnjeg lista dolazi u vrlo osjetljivom trenutku za vladajuću ekipu, kad je pod lupom praktički sve što se tiče funkcioniranja države.

Sanader teško da si može dopustiti da Hrvatska postane poznata po tome što novinare premlaćuju bejzbol-palicom. Miljuševa nesreća uključuje politički vrlo inkriminirajuću poveznicu s organiziranim kriminalom, te isto tako skreće pozornost na funkcioniranje policije i svih ostalih institucija koje bi trebale stajati na putu tom organiziranom kriminalu.

Sanaderov politički instinkt tu ga nije izdao. Reagirao je odmah. Primio je izaslanstvo strukovne novinarske organizacije samo nekoliko sati nakon što su kolege zatražili da ih primi. Premlaćivanje bejzbol-palicama tog je dana izguralo iz Banskih dvora sve druge prioritete, a Vlada bi se ovaj put mogla uvjeriti da tema neće iščeznuti iz medija poput nekih drugih sve dok istraga ne dođe do uvjerljivog rezultata.

Tijekom posljednjih godina u Hrvatskoj se jednostavno nakupilo previše slučajeva poput ovog kolege Miljuša. Nakupila se neka kritična količina premlaćivanja novinara i pripadnika drugih profesija, bez policijskog i pravosudnog epiloga. Situacija u Hrvatskoj više ni po čemu nije kao ona iz 90-ih godina, kad je javnost mogla samo nijemo svjedočiti o, recimo, smrtnim slučajevima u sumnjivim prometnim nesrećama. U današnjoj Hrvatskoj javnost više nije pasivna kao nekad. Očekivanja od vlasti neusporedivo su veća i drukčija, a tolerancija na njenu nesposobnost istodobno je manja.

Takve, izmijenjene okolnosti, iznjedrile su još jedan refleksan potez. Šef Vlade odlučio je pozvati u Banske dvore guvernera središnje banke. Sanader i Rohatinski izuzetno rijetko komuniciraju, iako bi obojica vjerojatno rekla da su odnosi među njima “korektni”. Dolazak guvernera Rohatinskog u Vladu, gdje će ga idućeg tjedna osim ministara dočekati za tu priliku posebno pozvani poslodavci i sindikati, također je znak “novog doba”.

Doba u kojem globalno tržište daje posve drukčiji status energiji, hrani i sirovinama nego što je do do jučer bio slučaj. Hrvatska to ne može mijenjati, ali se tome mora prilagoditi.
Guverner i Hrvatska narodna banka među malobrojnim su domaćim institucijama u čiju stručnost i poštenje javnost vjeruje.

Kad dođe u Vladu, Rohatinski sigurno neće povlađivati svemu što Vlada čini, još manje onome što propušta, ali tim je lucidnija Sanaderova odluka da ga upravo takvog i sada pozove u svoje redove, te da skupa sa socijalnim partnerima posluša kako na prijetnje hrvatskim ekonomskim perspektivama gleda jedna nezavisna, a vrlo kredibilna institucija kao što je Hrvatska narodna banka.